Zašto je Njemačka protiv vojnog angažmana u Siriji?
13. travnja 2018
Njemačka je jedna od najvažnijih industrijskih zemalja svijeta, čvrsto integrirana u NATO i zajednicu vrijednosti zapadnih zemalja. Gospodarski najjača zemlja Europske unije, vojno gledano je, međutim, veoma suzdržana. U devetnaest stranih vojnih misija, od Afganistana do Malija, trenutno je aktivno uključeno oko 4.000 njemačkih vojnika.
Oni su rijetko na prvoj crti bojišnice. Njemački vojnici sjede u avionima koji obavljaju izviđačke letove (kao u slučaju borbi protiv takozvane „Islamske države" u Siriji i Iraku) ili vojno obučavaju savezničke grupe (poput Kurda na sjeveru Iraka). Njemački političari neprestano ponavljaju kako znaju da se od Njemačke očekuje više, ali Berlin se vrlo sporo (ako uopće) odvaja od uloge vojnog apstinenta koju je preuzeo po završetku Drugog svjetskog rata.
Povijesna krivnja
Za to, naravno, postoje povijesni razlozi. Nakon pada nacionalsocijalizma i nastanka Savezne Republike Njemačke, 1955. je formirana i nova njemačka vojska – Bundeswehr. Istovremeno, Njemačka je pristupila NATO-u. U tom vojnom savezu njemački vojnici desetljećima su bili koncentrirani samo na obranu unutarnjih granica.
Podijeljena Njemačka politički je bila u središtu Hladnog rata, a sedamdesetih, za vrijeme kancelara Williya Brandta, pokrenula je inicijativu za promjene: politikom zatopljenja odnosa s bivšim Sovjetskim Savezom, uspostavljanjem brojnih kontakata, orijentacijom na dijalog i ugovore, a ne na oružje.
U tom razdoblju stvorio se i poseban odnos prema Sovjetskom Savezu, odnosno Rusiji. Ta zemlja, koja je rat protiv nacističke Njemačke platila najvećim brojem žrtava (preko 26 milijuna), do danas u glavama mnogih njemačkih političara ima posebnu ulogu. Tako je, nakon aneksije Krima, uvijek iznova bilo onih koji su se zalagali za približavanje predsjedniku Putinu, iako je Njemačka sankcije protiv Moskve podržala. Bivši njemački ministar vanjskih poslova Gabriel (SPD) se prije odlaska s funkcije snažno založio za to da se sankcije olabave.
Sporne vojne misije u inozemstvu
Kada se ponovo ujedinjena Njemačka nakon 1990. godine priključila vojnim angažmanima u inozemstvu, to je u zemlji pokrenulo velike rasprave. Duhove je posebno uznemirila međunarodnopravno sporna vojna intervencija na Kosovu.
Nakon terorističkih napada u New Yorku 11. rujna 2001. godine uslijedio je najveći angažman njemačkih vojnika – u Afganistanu. Poput svih drugih angažmana Bundeswehra i taj je naišao na jasno protivljenje među građanima. Za svaku vojnu misiju vlada mora dobiti zeleno svjetlo od Bundestaga – jer Bundeswehr je vojska parlamenta.
Koliko su velika ograničenja kada je riječ o njemačkim vojnim intervencijama u inozemstvu, u razgovoru za DW nedavno je objasnio socijaldemokratski stručnjak za vanjsku politiku Rolf Mützenich: „Njemačka može vojno pomoći samo ako dobije mandat Vijeća sigurnosti UN i odobrenje Bundestaga." U aktualnom slučaju Sirije ni jedan ni drugi nisu ni na vidiku.
Ne ratu u Iraku
Strahovi u Njemačkoj su veliki, posebno kada SAD postane aktivan. Na izborima 2002. godine neočekivano je ponovo pobijedio kancelar Gerhard Schröder (SPD), iako je njegova vlada sa Zelenima vrlo loše prolazila u anketama. Razlog je bio to što je Schröder jasno odbio sudjelovanje Njemačke u pohodu na Irak. Time je pogodio raspoloženje Nijemaca.
Šefica oporbene Kršćansko-demokratske unije (CDU) tada je bila Angela Merkel, koja se izjasnila za njemačko sudjelovanje u vojnoj misiji u Iraku. Zbog toga nije dobro prošla na izborima. Tu grešku kancelarka očigledno ne želi ponoviti.
Gotovo sve njemačke stranke danas imaju stručnjake za vanjsku politiku i sigurnost koji zahtijevaju snažniji vojni angažman Njemačke. Njihov argument glas: samo tako Berlin može imati ozbiljniju ulogu u rješavanju problema u svijetu. Međutim, oni su u najvećem broju slučajeva u manjini. Najnovije istraživanje pokazuje da oko 60 posto Nijemaca smatra da vojne angažmane Bundewehra u inozemstvu ne bi trebalo širiti.