Zašto je novinar DW-a nepoželjan u vladi USK-a?

Nakon nekoliko dana provedenih u kampu Vučjak pored Bihaća, gdje su gradske vlasti u krajnje nehumane uvjete prisilno premjestile nekoliko stotina napaćenih izbjeglica i migranata, među kojima ima i djece, želio sam saznati zašto su oni i dalje tamo i kakva je njihova daljnja sudbina. Kiša je danima padala, a moglo bi biti i snijega. Ljudi su na toj hladnoći stajali u papučama i bermudama s ranama po nogama, drhtavih ruku i tužnih pogleda.

Želio sam odgovor na pitanje što su naredni koraci Vlade Unsko-sanskog kantona (USK) u koordinaciji s državnim vlastima u smislu rješavanja situacije s migrantima, ali i smirivanja nezadovoljstva kod lokalnog stanovništva. Zanimalo me što će biti s tisućama izbjeglica i migranatakoji bi trebali završiti na ulici nakon najave zatvaranja kampova u Biri i Miralu pred dolazak zime, čime bi nastala humanitarna kriza velikih razmjera i gdje bi došlo do ozbiljnog ugrožavanja sigurnosti - kako migranata tako i lokalnog stanovništva. Htio sam odgovor na pitanje zašto prisilno odvode ljude u krajnje loš kamp u Vučjaku i jesu li svjesni da su aktivnosti koje provodi MUP USK protuzakonite i da se kose s međunarodnim konvencijama. Odgovore sam želio potražiti u Vladi Unsko-sanskog kantona.

Jel' ono novinar? Sjećaš se ti mene?

Poslao sam e-mail s molbom za intervju s premijerom USK Mustafom Ružnićem 29.10. i nikakvog odgovora nije bilo. Dan kasnije sam ponovo poslao e-mail, te kako i dalje nije bilo odgovora, otišao sam do zgrade Vlade. U tom momentu mi je prišao čovjek u civilu i bez predstavljanja kazao: „Jel' ono Ajdin Kamber, novinar Deutsche Wellea? Sjećaš se ti mene?“ Kazao sam da se ne sjećam, gdje on dodaje da smo se vidjeli u Bosanskoj Otoci. To je bilo početkom travnja kada je policija započela s akcijom prisilnog izvođenja migranata i izbjeglica iz vlaka i njihovog prebacivanja nazad na međuentitetsku liniju gdje bi ih ostavili u mraku usred noći i bez ikakve pomoći. Sjetio sam se događaja ali i ne sugovornika, mada ću uskoro imati priliku da ga ponovo sretnem i shvatim tko je on.

Nakon tri dana i dalje nije bilo odgovora iz kabineta premijera. No pružila mi se prilika da iskoristim zasjedanje „Operativnog štaba za pitanje migracija", koje se u tom momentu održavalo u zgradi Vlade. Nakon tri sata čekanja, premijer je okupljenim novinarima rekao kako on neće davati izjave. Tri dana čekanja na odgovor na e-mail, tri sata u hodniku, posjeti, pozivi - sve i dalje bez rezultata. Uspio sam kasnije u hodniku sresti premijera koji mi je kazao da će mi dati intervju kao i da samo trebam dogovoriti s osobom koja je zadužena za rad s medijima u Vladi.

Policajac u civilu umjesto odgovora na pitanja

Nekoliko minuta nakon toga ispred vrata ureda premijera pojavljuje se čovjek u civilu kojeg sam imao priliku sresti dan ranije. „Možeš li mi pokazati dokumente?", pitao je na što sam odgovorio protupitanjem: „Tko ste vi?" Nije se predstavio imenom i prezimenom ali je rekao da je policajac i kratko je pokazao značku. Nakon toga sam mu dao osobnu kartu i sve novinarske akreditacije koje sam imao kod sebe.

Shvatio sam da mi je umjesto obećanog intervjua i odgovora na pitanja poslan policajac u civilu, čiji je zadatak bio da me spriječi u obavljanju posla i izvede izvan zgrade Vlade. Policajac je s karticama otišao u ured premijera i ubrzo se vratio i počeo dovoditi u pitanje ispravnost akreditacija, spominjao je da premijer nema vremena i tražio je druge izgovore.

Rekao sam mu da sam slobodni suradnik koji istovremeno radi za nekoliko medija i da može nazvati redakciju odmah i sve provjeriti, a i sam je osobno jučer potvrdio da zna tko sam, kao i to da radim za Deutsche Welle. Čekao sam tri dana i želio sam samo obaviti intervju s premijerom, koji je na razgovor pristao.

Česte kontrole novinara

Policajac je nastavio tražiti različite izgovore i način kako da me izvede izvan zgrade, a u jednom trenutku se uključio i portir s istim ciljem. „Nema intervjua. Naredba je došla odozgo, kako ne shvaćaš", rekao je portir te je otvorio vrata i neprestano ponavljao: „Hajde izađi, hajde izađi." Trajalo je to desetak minuta u hodniku zgrade Vlade USK do trenutka kada se stepenicama spustio i premijer Mustafa Ružnić. Prišao mi je govoreći kako oni u vladi nisu neozbiljni. Uhvatio me pod ruku i izveo izvan zgrade. „Prijatelju slobodni ste. Ajde živio“, rekao je Ružnić.
Ukoliko kao novinar, fotograf ili snimatelj radite na području Unsko-sanskog kantona morate osigurati dodatno vrijeme, naoštriti živce i pripremiti se na vrlo česte kontrole od strane policije ili zaštitara.

Samo u jednoj večeri u Bosanskoj Otoci policija me legitimirala četiri puta u roku od sat vremena i te kontrole oduzimaju mnogo vremena. U tih nekoliko minuta, koliko imate za snimanje potresnih scena ili nezakonitih radnji, vi dajete podatke, dokumente i akreditacije, te odgovarate na brojna i nekada banalna pitanja, poput: „Što će ti toliko boca vode u autu?"

Dobar dio policajaca se profesionalno ophodi prema novinarima, ali kada dođe do osjetljivih trenutaka, poput izvođenja migranata i izbjeglica iz vlakova i autobusa ili njihovog prisilnog premještanja na Vučjak, situacija se odjednom mijenja, oni postaju nervozni i ne žele snimanja, pogotovo policajaca, te na to novinare sasvim otvoreno i ozbiljno znaju upozoriti.

U razgovoru s drugim kolegama shvaćam da su i sami imali slična iskustva te bi bio red da se novinarima omogući neometan rad bez dodatnih prijetnji i pritisaka. Na pragu još jedne zime u Bihaću je primjetan porast nervoze kod građana, izbjeglica, migranata, policije i vlasti, dok rješenja za trenutnu situaciju i dalje nema.