Zašto smo (još uvijek) opsjednuti Titanicom?

Titanic je i danas najpoznatiji brod na svijetu, a njegovo prvo putovanje početkom prošlog stoljeća je postala legenda koja se još uvijek širi. 1514 od 2224 putnika i članova posade je u nesreći izgubilo život. Ali u prošlosti je bilo brodoloma gdje je poginulo mnogo više ljudi, a sam Titanic je - u usporedbi sa nekim brodovima koji danas plove morima, bio tek malo veća brodica. Ipak, samo Titanic je zvijezda o kojem su snimani nebrojeni filmovi, pisani romani i isprepletene brojne legende i teorije zavjere.

Potonuće "Stare Europe"

Jedan od razloga te slave jest što je baš Titanic bio pravi socijalni mikrokozmos tog vremena koji je potonuo - baš kao što je nedugo potom potonula i takva Europa u vrtlogu Prvog svjetskog rata. Koncem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća su pomorske linije iz Europe u Sjevernu Ameriku imale izuzetno značenje. Stotine tisuća iseljenika je odlučilo okušati sreću u "Novom svijetu" i često su prodali sve što su imali da kupe kartu za brod koji će ih odvesti "u Ameriku".

S druge strane, potpuno odvojeni od takvih iseljenika, bogatuni su putovali preko Atlantika okruženi svim zamislivim luksuzom. Njima put nije bila potreba, nego tek užitak iz dokolice i prilika da pokažu svoje bogatstvo. I tako, na istom brodu su putovali i oni i oko tisuću putnika treće klase kojima je najveći luksuz Titanica bio da je to bio jedan od prvih brodova s kabinama i za najsiromašnije putnike koji sada nisu morali boraviti u masovnim spavaonicama, te da se u njihovu cijenu karte bili uračunati i topli obroci. Ali da ne bi sasvim izgubili kontakt s realnošću oni su bile smješteni na krmi broda duboko ispod palube, nedaleko od vječite buke iz strojarnice.

Što ti vrijedi debeli novčanik?

U luksuznim salonima prve klase naravno da se nisu mogli čuti niti strojevi, niti su se vidjeli ti suputnici. Još i danas oduzima dah luksuz kojim je Titanic bio opremljen za imućne putnike. Osim stubišta koje se prostiralo kroz šest paluba namijenjenom prvom razredu, obloženog plemenitim drvom i osvijetljenim staklenom kupolom, već onda je putnicima bilo na raspolaganju i grijani bazen, sauna, prostor za sport... Naravno, tu su bili i restorani sa vrhunskim kuharima tako da je, za imućne putnike, Titanic bio ploveći luksuzni hotel.

Ipak: nakon što je Titanic udario u ledenu santu, morali su se boriti za život i siromašni iseljenici iz Irske koji su prodali svoje posljednje ovce u nadi da će naći posao u Americi, baš kao i oni koji su posjedovali čitava gospodarska carstva. Na Titanicu su bili primjerice John Jacob Astor IV i Benjamin Guggenheim, tajkuni poput Martina Rothscilda ili tadašnja zvijezda tenisa i kasniji bankar, Harl Howell Behr koji je na brod došao kako bi zaprosio izabranicu svog srca, Helen Newsom. Naravno da u takvom društvu nisu nedostajali niti hohštapleri poput Alfeda Nourneya - koji je također preživio udes.

Pouka ljudskoj nadutosti

Drugi razlog tolike slave Titanica jest što se on i tada smatrao "konačnom pobjedom" ljudskog umijeća nad silama prirode. Titanic je, baš kao i njegovi sestrinski brodovi kompanije White Star Line, Olympic i Gigantic, već i imenom je trebao pokazati kako je inženjerima baš sve moguće i kako mogu savladati sve izazove. Brodski strojeve od ukupno pedesetak tisuća konjskih snaga uspijevali su ovaj kolos dugačak 269 metara i zapremine 45 tisuća bruto-registarskih tona tjerati da juri morima brzinom do 24 čvorova. Bio je opremljen tada najsuvremenijom tehnikom, na primjer radio-stanicom, a brodograditelji su bili uvjereni kako je nepotopiv jer je imao zasebne komore koje su trebale spriječiti katastrofu, čak i ako u jednu ili dvije od njih uđe voda.

Sva ta ljudska nadutost i uvjerenje kako su savladane sile prirode su nestale već na prvom putovanju ovog giganta. Ledena santa koju je udario je bila nekoliko puta veća od Titanica i daleko veća nego bilo koji brod koji je stvoren sve do današnjih dana. Pouka Titanica je svakako da ljudska ruka može stvoriti čuda, ali niti jedno od njih se ne može mjeriti sa silama i čudima koje vladaju u prirodi - a osobito na morskoj pučini.

Tajna hrani samu sebe

Zato legenda i priča o Titanicu nikad neće prestati, a počela je praktično na dan kada se čulo da je potonuo. Već iste godine, 1912. su snimljena čak dva nijema filma - u jednom od njih je glumila i Dorothy Gibson koja je mjesec dana ranije doista i preživjela potonuće Titanica. U međuvremenu je napisano na tisuće knjiga i napravljeno mnoštvo kazališnih predstava i filmova o potonuću Titanica, a na ovu okruglu obljetnicu tragedije u kina je došao i film Jamesa Camerona iz 1997. u trodimenzionalnoj tehnici. Slava Titanica traje i u gradu Belfastu, gdje je izgrađen taj brod i gdje već odavno čitava četvrt nosi njegovo ime.

Mit Titanica neće tako skoro prestati zato i jer se uvijek iznova pojavljuju nove teorije i priče o tome što je on u stvari nosio u svojoj utrobi. Da li je tu bilo nekog neprijavljenog blaga? Ili je je Titanic potonuo jer se zapravo htjela ubrati premija od osiguravajućih društava? A možda je on nosio nešto što nije smjelo doći u Ameriku? Pravi spektakl su bile i prve snimke podmorske sonde koja je došla do olupine 1985. ali još ćemo morati pričekati da itko temeljito pretraži ostatke Titanika. Konačno, on je svoj grob našao ispod 3800 metara hladnog mora sjevernog Atlantika. A s Atlantikom se, to znamo još od Titanica, ne treba šaliti.