Zemlja dobro plaćenih lijenčina

Ako je vjerovati njemačkim dnevnim novinama "Die Welt" grčki premijer Alexis Tsipras se prošlog tjedna blamirao na Svjetskom gospodarskom forumu. "Mi moramo postati ne samo konkurentniji, nego i produktivniji", rekao je Tsipras na jednoj raspravi s ekonomskim stručnjacima. "Ne smijemo imati u vidu samo troškove rada." U publici su ga u čudu gledali, jer kod troškova rada se nikad ne radi o apsolutnoj visini nego o odnosu visine plaća i produktivnosti.

Tko radi učinkovitije, to znači tko je produktivniji, taj si može priuštiti i veće plaće, jer će unatoč tomu ostati konkurentan. Ali, izgleda da Tsipras ne poznaje upravo tu ovisnost konkurentnosti, visine plaća i produktivnosti. Radije opet kritizira reformske zahtjeve koje su postavili Europska središnja banka (ESB), Međunarodni monetarni fond (MMF) i Europska komisija.

Ti argumenti su dobro poznati od grčke krize zbog prezaduženosti i o njima se raspravlja ne samo u prezaduženim zemljama na jugu Europe nego i među nekim američkim znanstvenicima. Tvrdi se da je Njemačka gotovo jedno desetljeće bila vrlo suzdržana kod povećanja plaća i tako unutar zone eura jačala svoju konkurentnost te time u kriznim zemljama kao što je Grčka stvarala sve veći pritisak da se reformiraju i prilagode.

Ista mjerila

Christoph Schröder iz Instituta njemačkoga gospodarstva (IW) iz Kölna sumnja u tu tezu. On je u studiji objavljenoj ovoga tjedna istraživao "može li se tezu visoke njemačke konkurentnosti uopće empirijski potvrditi i je li nastala šteta za druge članice zone eura".

Njegov je zaključak da nema prednosti za Njemačku glede cijena. Naprotiv. "Njemačka konkurentnost se urušava", kaže on. To znanstveni suradnik jednoga Instituta bliskog poslodavcima mora napisati kako bi sindikate odvratio od prevelikih zahtjeva za povećanjem plaća. Ali, tko je u pravu? Stvara li Njemačka svojom velikom konkurentnošću preveliki reformski pritisak u drugim zemljama ili ta navodna velika konkurentnost stvarno ne postoji?

Zanimljivo je da obje strane u svojoj argumentaciji koriste isto mjerilo koje, čini se, ne poznaje Alexis Tsipras: odnos visine plaća i produktivnosti. Kako rekoh, nije presudna visina plaća nego što se i koliko proizvodi za te plaće. Ali, dvije strane promatraju različito duga razdoblja. "U prosjeku je produktivnost u odnosu na visinu plaće u Njemačkoj između 1991. i 2014. rasla za 0,5 posto godišnje. Kod inozemne konkurencije taj je odnos ostao otprilike konstantan. A odnos u drugim zemljama zone eura je rastao jednako kao i u Njemačkoj, za 0,5 posto", kaže se u studiji IW-a. Dakle, teško se može govoriti o jačanju njemačke konkurentnosti u odnosu na druge članice zone eura.

Pitanje razdoblja

Kritičari njemačke suzdržanosti kod povećanja plaća promatrali su uvijek neko drugo razdoblje, što priznaje i Christoph Schröder: "Ako se uopće može govoriti o jačanju njemačke konkurentnosti onda to vrijedi jedino za razdoblje od 1999. do 2007. - i to samo u usporedbi s drugim zemljama zone eura. Ekspanzivna politika povećanja plaća proteklih godina djelomice je već poništila u prednost", kaže se u Studiji.

Time je jasno što preporučuje Institut njemačkoga gospodarstva. "Strane u pregovorima trebale bi zato biti oprezne kod povećanja plaća", upozorava direktor IW-a Michael Hüther. "Daljnji rast troškova proizvodnje ne može se bez daljnjega prebaciti na cijene, dakle na potrošače, zbog jake borbe na tržištima dobara u svijetu." Štoviše, preveliko povećanje plaća koje bi se negativno odrazilo na zapošljavanje, oslabilo bi potrošnju, a time i konjunkturu u Njemačkoj.

To je čudna argumentacija, jer povećanje plaće znači ponajprije više novca za privatnu potrošnju, koja ne slabi konjunkturu u Njemačkoj, nego je naprotiv postala snažna potpora konjunkturi. Da poslodavci kod svakog povećanja plaća govore da je usmjereno protiv zapošljavanja, to je, istina, razumljivo, ali nije točno s obzirom na aktualno stanje na tržištu rada.

Važni i okvirni uvjeti

Možda obje strane krivo argumentiraju. Produktivnost u odnosu na visinu plaća je u svakom slučaju pokazatelj kako neka zemlja stoji u odnosu na međunarodnu konkurenciju. Druge stvari je teže kvantificirati, ali i one igraju važnu ulogu. Tako Njemačka ima prednosti kao što su stabilna opskrba energijom i sirovinama, visoka pravna sigurnost, tržišno-gospodarsko uređenje, dobra infrastruktura, konstruktivni radni odnosi i snažni kooperanti.

Osim toga njemačka industrija je diferenciranom ponudom stvorila uvjete kakve drugi nemaju, kaže Schröder. Drugim riječima, o konkurentnosti ne odlučuju samo cijene nego i mješavina čimbenika gospodarskog staništa, kvalificiranih suradnika i inovativnih proizvoda.