Zna se tko će biti odlikaš

Tko posjeti dom obitelji Le Pham, doživjet će komadić Vijetnama usred Njemačke. Makar obitelj živi u višekatnici u jednom gradiću na Rajni, čini se kao da ste zakoračili u neki stan u dalekoj azijskoj zemlji: sve miriše po riži, začinima i umaku od ribe, u dnevnoj sobi je obavezan crni kožnati kauč pred golemim televizorom, a na polici na zidu su mirisni štapići kao izraz poštovanja pred fotografijom predaka. U vitrinama stoje i boce skupog viskija i rezbarije i ukrasi iz stare domovine.

Životopis roditelja je vrlo sličan mnogim od oko 100 tisuća Vijetnamaca koji žive u Njemačkoj. Krupan otac Than Yen Le je u vijetnamu završio osnovnu školu i onda je poslan u tada još socijalističku i bratsku Čehoslovačku na školovanje za metalca. Nestankom socijalizma je ipak odlučio ostati u Europi i od 1991. je u Njemačkoj. Sad u Kölnu drži mali restoran s azijskim specijalitetima. Njegova žena, Thai Lam Pham, je u Vijetnamu studirala modni dizajn i u Njemačku je došla 2004. Sad radi u studiju za lakiranje noktiju.

Dva brata

Roditelji su dvojice sinova: nešto povučenijeg Minh Anha i pomalo drskog Minha. Kada ih pitamo, što im je najdraži predmet, mlađi Minh odmah odgovara: "Muzički i umjetnost." Minh Anh tiho odgovara: "Sport i matematika, to je najjednostavnije." Jedan je u petom, drugi u šestom razredu gimnazije (u Hrvatskoj bi to bio 2. i 3. razred gimnazije), a stariji je već prošle godine bio najbolji i predsjednik razreda. Mlađi je to postao ove godine. Mama ponosno ističe kako obojica rado idu u školu, ali da ona tek rijetko mora na roditeljske sastanke. I učitelji više ne znaju što da još pohvalno kažu o njezinim mališanima, a problema nema - nikakvih.

Kako oba roditelja rade, mališani u školi ostaju do 16 sati. Mama kući dolazi tek oko šest, tata još kasnije, rijetko prije devet sati uvečer. I u tome je ovaj par tipičan za Vijetnamce u ovoj zemlji: radinost je najveća vrlina. Ali za djecu je to značilo da su se već rano morali brinuti sami za sebe. Kad dođu iz škole obično uče za sljedeći dan "ili pripreme večeru za obitelj", dodaje mama. Mlađi odlazi i na tečaj gitare, stariji je član školskog teniskog kluba. Usprkos svim obvezama, odlični su učenici tako da je starijem čak ponuđeno da preskoči jedan razred. Ali mama to nije htjela: "Bolje je da uči korak po korak."

Mali odlikaši obitelji Le Pham nipošto nisu iznimka tako da i službene statistike pokazuju kako su i bolji od malih Nijemaca. Tako je u školskoj godini 2013./14. do gimnazije doguralo 47,2% mališana iz "običnih" njemačkih obitelji - i 64,4% mališana roditelja podrijetlom iz Vijetnama.

Imetak? Strogoća? Vjera?

To nije ništa novo i u SAD-u je to poznato već godinama. Ali znanstvenike još uvijek zanima, zašto uopće ima tolikih razlika između različitih etničkih skupina? Kako se to može objasniti? To su pokušali otkriti sociolog Bernhard Nauck sa sveučilišta u Chemnitzu i pedagog Birger Schnoor sa sveučilišta u Hamburgu. U empirijskoj studiji su proučili mališane iz 720 obitelji i to njemačkog, turskog i vijetnamskog podrijetla.

Već prva pretpostavka o uspjehu mališana u školi je "pala". Ona glasi: što su roditelji imućniji, što su bolje povezani u društvu i što su bolje obrazovani, to su i djeca uspješnija u školi. Po tom kriteriju mali Vijetnamci ne bi trebali biti drugačiji od malih Turaka. "Ali to nije tako. To je zagonetka na koju smo pokušali naći odgovor", kaže nam Nauck.

Kad su tako isključili takozvani "faktor resursa", pokušali su se dosjetiti drugim razlozima: "Naravno, prvo nam je na pamet pao stil odgoja." Sociolog je već u drugim ispitivanjima došao do zaključka kako su vijetnamski roditelji mnogo stroži od njemačkih. Ali u konkretnom ispitivanju se i to pokazao pogrešno: autoritativni i strogi roditelji jednostavno ne znače da će mališan doista biti dobar u školi.

Treća pretpostavka za uspjeh je bila konfucijanska tradicija u kojoj odrastaju vijetnamski mališani i gdje je obrazovanje i dobro školovanje izuzetno važno. Ali niti tako nisu došli mnogo dalje: ne samo u kršćanstvu nego se i u islamu polaže golema važnost da djeca "završe dobre škole" tako da je i turskim obiteljima izuzetno važno da djeca svojim obrazovanjem budu prihvaćeni u društvu - ali uspjeh je ipak potpuno drugačiji.

Neuspjeh, ali znanstvenici imaju ideju

Sve u svemu, znanstvenici su i u ovom istraživanju morali konstatirati da razlog, zašto su mali Vijetnamci tako uspješni jednostavno - nisu otkrili. Ali sociolog Bernhard Nauck nipošto nije nezadovoljan ovim svojim "neuspjehom" jer već ima ideju, gdje bi mogao potražiti razlog. Naime, svjestan je da su i ovim ispitivanjem mnogo više istraživali odnose u obitelji nego same mališane: "Može biti da se prije radi o reakciji roditelja na ponašanje njihove djece. Na primjer, kako brzo se roditelji prestanu truditi ako uspjeh djece nije optimalan."

"Na primjer, ima stvari gdje se roditelji iz Azije uvelike razlikuju od njemačkih ili roditelja iz drugih zemalja", smatra Nauck. Na primjer, tu je i pitanje dodatne poduke: dok se njemački roditelji u pravilu ne uzbuđuju ako mališani u školi dobiju "zlatnu" trojku, u nekim vijetnamskim obiteljima teže perfekcionizmu pa je tako već i četvorka razlog da se potraži pomoć u dodatnoj poduci.

U svakom slučaju, jedva da ima roditelja koji nije uvjeren kako je obrazovanje odlučujuće, ne samo za karijeru nego i za život: "Što je netko obrazovaniji, tako će se lakše snaći u različitim situacijama u životu", kaže Nauck. A to pogotovo vrijedi u obiteljima stranog podrijetla, jer je obrazovanje i put u integraciju u društvo: "Dobro obrazovanje i dobre svjedodžbe su ulaznica u društvo, a u Njemačkoj je to možda i važnije nego u drugim zemljama", kaže Nauck. To znaju i mnogi doseljenici jer su već i dolaskom u ovu zemlju pokazali kako teže nečem boljem: "Inače ne bi odlazili od kuće. Obrazovanje je jedina karta na koju stvarno mogu računati."

"Poštovani gledatelji, dobra večer"

A što "računaju" mališani obitelji Le Pham? Mlađi Minh opet odmah zna što želi: biti televizijski voditelj. Ne nekakve zabavne emisije, nego pravi, da vodi Dnevnik. Već vježba za tu ulogu i snima se maminim mobitelom. Stariji još ne zna što bi želio biti, ali isto tako zna: "Tko više uči, taj kasnije može i bolje zarađivati."

Roditeljima je također svejedno, što će mališani postati - ali trebaju završiti školu. "Jednostavno želim da moja djeca završe fakultet", kaže mama. "To je veoma važno za život u Njemačkoj." Za roditelje to nije odlučujuće jer još uvijek se žele vratiti nazad, u Vijetnam. Ali djeca mogu ostati jer isto tako znaju da njihova budućnost leži u Njemačkoj.