Zrak boje ugljena

Svećenik stoji na proplanku, ispred male kapelice, i okupljenima priča kako uzor trebaju biti sveci, da su i oni bili samo ljudi. Pastva u najboljoj odjeći koju ima šuti pred grobovima najbližih, odsjaj Sunca je u mramoru. Na katoličkom groblju u Bukinju, predgrađu Tuzle, početkom studenoga na blagdan Svih svetih – sličan je broj živih i mrtvih.

Goran Stojak saginje glavu pred očevim grobom. A potom će se nizbrdo spustiti u selo gdje je živih sve manje. Kad je on bio dijete, tu je živjelo oko petsto ljudi. Danas jedva stotinjak. Iz kuće, gdje je na terasi obješena Titova slika, istrčavaju njegova djeca predškolskog uzrasta. U selu nemaju vršnjake.

„Mislili smo da je to greška, nikada se nije žalio ni bolovao. Šokirali smo se", sjeća se Stojak dana kad su liječnici prije pet godina ocu utvrdili karcinom. Za mjesec dana bio je mrtav. „Znali smo što se događalo kod susjeda koje smo čuli kako jauču, kako to brzo ide. Kad se ljudi počnu boriti za zrak, a ne mogu ga dobiti. To je jedna od najtežih bolesti što može biti."

Da život može biti još teži, Stojak je saznao kad se počeo boriti protiv zagađenja koje krivi za prerane smrti oca i susjeda. U Bukinju su ga čak izabrali za predsjednika mjesne zajednice. To mu je donijelo i mnogo nevolja. O detaljima ne želi pričati pred kamerom.

Na portalima koji prate zagađenje zraka često može vidjeti svoju Tuzlu na vrhu crne liste europskih gradova s najlošijim zrakom. A dolje, ispod brda, uživo vidi krivca. Iz visokih dimnjaka kulja tamni oblak, iz ogromnih hladnjaka bijela para. U Termoelektrani Tuzla se godišnje spale milijuni tona ugljena. Kad se tome dodaju mala kućna ložišta, dobiva se smrtonosni koktel.

Dok se nadležni brane od optužbi, aktivisti procjenjuju da je skoro petina svih preuranjenih smrti u Tuzli posljedica lošeg zraka. U Klinici za plućne bolesti godišnje se zbog tegoba, od bronhitisa do astme, pregleda i po 20.000 ljudi. Krajem 2019. su tamo brojali ukupno 280 pacijenata s rakom pluća.

Kineski spas ili prokletstvo?

Hoće li uskoro biti makar malo bolje? Politički dužnosnici kažu da hoće i to od 2025. kada proradi „kineski blok“ elektrane. Taj Blok 7 trebao bi zamijeniti blokove 3, 4 i 5. Obećava se najviši europski standard, sličan elektranama koje su nedavno otvorene u Njemačkoj i Poljskoj. Ali, spaljivanje ugljena će ostati glavni izvor bosanske struje.

Ovog dana početkom studenoga pokoji kamion i bager gmižu ledinom veličine  dvjestotinjak nogometnih igrališta. Iskrčeno je raslinje, nasut šoder, zapravo je gradilište spremno za početak radova na Bloku 7.

Pripremu su obavile domaće firme, a sada stvar preuzimaju kineski inženjeri i tisuću radnika. U poslu teškom blizu milijardu eura – najvećem poslu od neovisnosti BiH – domaćim firmama će pripasti tek između deset i trideset posto kolača. Tako piše u ugovoru.

„Znam da će ovo zasigurno koštati narod Bosne i Hercegovine mnogo novca i mnogo izgubljenih godina života“, kaže nam Denis Žiško iz Centra za ekologiju i energiju u Tuzli. Najveći dio novca dolazi iz kineskog kredita od 641 milijun eura. „Ako sagrade blok, radit će još četrdeset godina i nastavit će zagađivati još četrdeset godina.“

Žiško djeluje kao neumoran tip, na odličnom engleskom često stranim medijima objašnjava zašto je nebo nad Tuzlom tmurno.

Kaže, naravno da nisu Kinezi krivi zbog zagađenja iz elektrane koja je otvorena još 1963. i od tada je skoro sasvim propala. A nisu krivi ni zbog izgradnje novog bloka. Tvrdi kako su mu u kineskom veleposlanstvu rekli da bosanski političari hoće kredit baš za termoelektranu, a da bi oni, Kinezi, rado financirali i vjetrenjače ili solarne panele.

Političari za elektranu

Elektrana i okolni rudnici su svijet za sebe, i izvor velike političke moći. Tisuće radnih mjesta ovise o njima. To dobro zna i Edin Delić, načelnik općine Lukavac pokraj Tuzle. Nekada je, kao profesor Rudarsko-geološkog fakulteta u Tuzli, bio radikalniji u kritici.

Kad smo pričali s njim, koji dan pred lokalne izbore na kojima će uvjerljivo pobijediti, Delić je bio zauzet kampanjom. U sat vremena je obišao svoje aktiviste koji čiste lokalno izletište, slušao imama na jednoj dženazi, a onda pričao s građanima u centru Lukavca.

I dalje ima razumijevanja za brige građana, ali i za gradnju novog bloka. „Naša današnja ekonomija jako ovisi o energetskom sektoru", kaže on. „Kako bismo osigurali kontinuitet opskrbe, ove stare blokove moramo zamijeniti Blokom 7. Gradnja tog bloka će odmah poboljšati stanje životne sredine, čak i s istom količinom proizvedene energije.“

Kao i kod drugih ljudi u ovom kraju, osjeća se i blaga ljutnja zbog prodika iz Europske unije. Kao da je briselska kula od slonovače toliko daleko da misle da i na Balkanu samo što nisu procvjetali obnovljivi izvori energije.

„Bit ću vrlo otvoren – zahvalni smo svakome tko nas podrži i investira“, priča Delić. „Svejedno jeli to Kina, Turska ili bilo koja druga zemlja. Siguran sam da bi većina ljudi bila još sretnija ako bi EU došao s drugim rješenjima, boljim od onih koja nude Kina ili druge zemlje."

Dok u krugu elektrane huče vlakovi koji dopremaju ugljen i turbine koje ga pretvaraju u struju, direktor Izet Džananović tvrdi da s Kinezima ima odlična iskustva. „Naravno, pokazali su nam jamstva da ovakve projekte mogu izvesti, da su referentni“, kaže, i dodaje da će veliki broj komponenti za novi blok biti pribavljen od europskih proizvođača.

„Kinezi nisu prisutni od jučer. Svjedoci smo da Kinezi u Srbiji dugo imaju svoja poslovna predstavništva. Najčešća komunikacija je bila s ljudima koji su na određeni način već upoznali ovaj prostor u kulturološkom, ekonomskom i socijalnom pogledu“, dodaje direktor Termoelektrane.

Doduše, kineski konzorcij je za novinare DW-a bio neuhvatljiv. U centrali u Sarajevu nitko nije odgovarao na pozive.

Čuvajte se Maldiva

Par kilometara dalje, tamo gdje je zapravo i novinarima i radoznalcima zabranjen pristup, prostire se golemo jezero tirkizne boje. Prizor toliko podsjeća na ocean oko Maldiva, da i mediji povremeno upozoravaju kako ne treba ići tamo radi jedne atraktivne fotografije za društvene mreže. U pitanju su otpadne vode kojima čarobnu boju daju nikl, krom, arsen, teški metali koji su i u zraku i zemlji.

Ovdje se, uz pomoć snažnih pumpi i kilometarskih cijevi, izručuju nusprodukti Termoelektrane. „Ukratko, ovo ubija ljude i prirodu", kaže Denis Žiško dok stoji na nasipu. Iza njega iz cijevi kulja crna šljaka pomiješana s vodom. „Nema drenaže koja sprečava da otpadne vode prodru u podzemne vode. Kad se ova površina ljeti osuši, vjetar samo podigne prašinu i odnese ju do centra grada."

Ima na YouTubeu snimaka na kojima nebo iznad Tuzle, kad vihor ponese prašinu, izgleda kao da je najezda skakavaca.

Zbog šljakišta u Divkovićima se godinama lome koplja između aktivista i nadležnih, ali i različitih razina vlasti. Još je neizvjesno kuda će otpad u narednim desetljećima. Kao prirodno rješenje nameću se napuštena rudnička okna, ali Žiško sumnja da se šljaka jednostavno izručuje ovdje jer se tako štedi novac koje treba uložiti u propisno skladištenje.

„Problem je što živimo između dva šljakišta i termoelektrane“, kaže Goran Stojak koji ovu trovačnicu može vidjeti od svoje kuće na uzvisini. „Sve se nadaš da će vlast početi to mijenjati, da će i veleposlanstva pokušati utjecati. Ali nema od toga ništa, očigledno svi imaju neke druge ciljeve, a ljudi su prepušteni sebi."

Stojak priča i priča, ali već djeluje pobijeđeno. Kaže, u selu je uvijek netko bolestan od karcinoma. Kaže, ljudi se lagano truju i lagano umiru. Kaže, svatko tko tu živi zna što ga čeka.

*Dokumentarni film „Kineska vrata do Europe" bit će premijerno emitiran na našem YouTube kanalu DW Fokus u subotu (20. veljače). Film je sniman u Srbiji, BiH i Mađarskoj.