Zvali su radnu snagu, došli su ljudi!
29. studenoga 2008Sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća gospodarstvo se Zapadne Njemačke u jeku tzv. privrednog čuda suočilo s problemom nedostatka radne snage. Rješenje je pronađeno u dovođenju radnika na privremeni rad iz inozemstva . Tako je 1955. godine sklopljen sporazum s Italijom o ciljanom privlačenju radne snaga na privremeni rad u saveznu Njemačku. Bio je to prvi sporazum te vrste. Tijekom godina su uslijedili i drugi, a 12. listopada 1968. Njemačka je potpisala ugovor i s bivšom Jugoslavijom. Taj je ugovor ratificiran u prosincu u Bonnu i Beogradu, a na snagu je stupio 4. veljače 1969. Mnogi su u to vrijeme došli u Njemačku samo s jednim koferom i nadom - nadom da će uspjeti nešto zaraditi. Svatko od njih ima svoju priču, tužnu ili pak veselu. Nekima je početak bio težak, a neki se i danas rado sjećaju svojih 'prvih koraka' u Njemačkoj.
Novac ipak ne pada s drveća
Pavle Konopek danas ima 63 godine i samostalni je poduzetnik. 1969. godine iz Srijema (Srbija) je došao u Solingen. U bivšoj je Jugoslaviji radio kao strojar, a nakon što je došao u Njemačku studirao je elektrotehniku. Supruga mu je također rođena u bivšoj Jugoslaviji, a djeca i unučad u Njemačkoj gdje i danas žive. Rado se sjeća svog dolaska u Solingen. "Nisam imao loša iskustva. Naprotiv, imam veliki krug njemačkih poznanika. Došao sam u stranu zemlju, ali mi unatoč tome nije bilo neugodno. Između pojmova domovina i rodno mjesto velika je razlika. Srbija će za mene uvijek ostati rodno mjesto, a domovina je svugdje tamo gdje se čovjek osjeća dobro i gdje si je stvorio egzistenciju", kaže Konopek.
Neki se ipak ironično prisjećaju svojih početaka, tako i Savo Pejović iz Crne Gore. "Kada smo se vozili prema Njemačkoj mislili smo da će nam marke padati kao lišće s drveća. No, bilo je potpuno drugačije. Više nismo mogli nazad i morali smo razmisliti kako dalje. Tada je ipak bilo lakše nego danas pronaći posao, promijeniti posao, preseliti se u novi grad", kaže Pejović.
15 milijardi eura za obitelji u Jugoslaviji
Oko 1,2 milijuna ljudi koji danas žive u Njemačkoj imaju migracijsku pozadinu iz bivše Jugoslavije. Procjenjuje se kako su od 1968. do raspada Jugoslavije 1991. godine gastarbeiteri svojim obiteljima u Jugoslaviju prebacili više od 15 milijardi eura.
Dragec Poštek iz Hrvatske je u Njemačku došao 1968. kada je imao 23 godine i to upravo kao i većina - "trbuhom za kruhom". Odluka za odlazak u strani svijet bila mu je puno lakša, jer su u Njemačkoj već živjela njegova dva brata. Iako nije znao jezik niti mu je bio poznat način života u Njemačkoj, bio je osiguran - braća su mu našla posao koji ga je čekao. Sreću je pronašao i u privatnom životu. Upoznao je suprugu Mariju s kojom danas ima dvoje djece. No, njegova djeca nisu u stanju zamisliti kako je to bilo prije, kaže Poštek: "Djeca si to ne mogu zamisliti, oni su rođeni ovdje i odmah su ovdje krenula u vrtić i u školu."
Što se tiče današnje situacije na tržištu rada, priča Poštek, ona se uopće više ne može usporediti s nekadašnjom. "Prije kada sam došao u Njemačku mogao sam danas dati otkaz, drugi dan sam mogao naći četiri ili pet novih radnih mjesta. Danas si sretan ako imaš radno mjesto, najlakše ga je izgubiti." Poštek je danas u penziji, supruga je još zaposlena, a djeca su odrasla. Iako i sam kaže da je rođen u Hrvatskoj u Donjoj Stubici gdje ima obitelj i kuću, ipak se ne želi zauvijek tamo vratiti. "U Njemačkoj imam suprugu i dvoje djece, moja obitelj je ovdje."
"U Hrvatskoj se najbolje živi"
Priča Marka Bilića nešto je drugačija. 1976. godine zbog nedostatka novca napustio je studij filozofije u Sarajevu i došao u Njemačku. Bila je to avanturistička odluka - putovao je autostopom. Početna ideja da zaradi nešto novca i vrati se studiju u Sarajevu putem se izgubila. Nakon dolaska u Njemačku u Münchenu je upisao studij filozofije i teologije. Do toga ne bi ni došlo, kaže Bilić, da Njemačka već 1973. nije donijela odluku da više neće primati stranu radnu snagu. Tako je Bilić umjesto radne dozvole dobio vizu za studij. Nakon što je diplomirao filozofiju i teologiju bio je primoren upisati još neki studij, kako se ne bi morao vratiti. Tako je u Kölnu diplomirao za sociologa pedagogije. Danas je sretan zbog toga. Nakon studija ipak je uspio ostati u Njemačkoj te se zaposlio kao socijalni radnik za migranate u caritasu u Stuttgartu. Iz profesionalnog iskustva svjestan je situacije koja danas vlada na njemačkom tržištu rada: "Vrlo je teško onima koji već imaju posao da ga i zadrže, a onima koji su ostali nezaposleni teško je naći novo zaposlenje. Oni imaju mnogo problema." Danas se kao gastarbajter zaposliti u Njemačkoj je gotovo nemoguće, kaže Bilić: "Ne samo da je nemoguće doći u Njemačku, nego je i skoro nemoguće dovesti i osobu s kojom ste u braku, iako bračni drug radi u Njemačkoj i ima svoja primanja." Ova činjenica vrlo jasno govori o situaciji koja danas vlada na tržištu rada u Njemačkoj.
Bilić je njemački državljanin već preko 20 godina, supruga mu je Nijemica a djeca su im rođena i odrasla u Njemačkoj. On ipak jedva čeka penziju da se vrati u svoju domovinu. "Nigdje se ne živi tako dobro kao u Hrvatskoj. Kada sam u Hrvatskoj stalno čujem kako je svima loše i kako je situacija teška, ali ipak si svatko može priuštiti da ode u kafić na kavu. U Hrvatskoj se živi najbolje na svijetu."