Zvuči suludo, ali: zašto da čovjek ne ohladi atmosferu?
22. lipnja 2021„Bez dvojbe je čovjek sposoban na umjetan način ohladiti planetu", uvjeren je profesor David Keith sa sveučilišta Harvard. On istražuje solarni geoinženjering, područje koje je samo po sebi sporno. Jer tu je riječ ni manje, ni više nego može li ljudska ruka manipulirati zračenje sunca na Zemlju kako bi se usporila klimatska promjena?
Tu su tri ideje kako bi to možda moglo funkcionirati - ili možda ne bi.
1. Snaga vulkana
15. lipnja 1991. se probudio vulkan Pinatubo na Filipinima, što će biti najveća erupcija nekog vulkana u ovom stoljeću. Nebrojene tone pepela i plinova su se uzdigle kilometrima visoko u atmosferu.
No znanstvenike je iznenadila činjenica da se temperatura čitave planete u sljedećim mjesecima spustila za pola stupnja Celzijusa. Jedno objašnjenje je bilo da su čestice u atmosferi odbile sunčevo zračenje doći do Zemlje. A s takvim "suncobranom" je i bilo hladnije.
Znanstvenici kao što je Keith sad žele umjetno stvoriti takav "suncobran" kakav čini vulkan. Ta teorija se zove Stratospheric Aerosol Injection (SAI) i tu se želi u najviše slojeve atmosfere - na 15 do 50 kilometara visine - na neki način raspršiti aerosol na primjer na bazi sumpora. Pretpostavlja se kako će se taj aerosol povezati sa česticama vodene pare i možda čak tri godine smanjiti sunčevo zračenje na zemlji.
"Praktično svaki model klime pokazuje da se s ravnomjernom distribucijom aerosola u stratosferu (...) mogu umanjiti mnoge od najvažnijih opasnosti za klimu. Dakle promjene u raspoloživosti vode, promjene u temperaturi uključujući i ekstremne temperature", argumentira profesor Harvarda.
Nema tog modela koji je velik kao planeta
Veći je problem na duže vrijeme ohladiti zemlju i tu bi se trebali aerosoli desetljećima raspršivati u stratosferu. Tehnički bi to možda bilo moguće posebnim balonima, možda i topovima ili bi se mogli sagraditi golemi tornjevi.
No drugi znanstvenici na sve te ideje koje doista zvuče kao da ih je pisao još Jules Verne, kucaju prstom po čelu: čitava ideja "suncobrana" je na klimavim nogama, to se vidjelo već u sedamdesetima kad se učinilo sve protiv "kape" smoga nad industrijskim zemljama. Već onda se mislilo da će to u pozitivnom smislu djelovati na promjenu klime, ali nije: ako nešto takvoga dođe u atmosferu, to je kao da ste loncu stavili poklopac - on će kuhati još više jer se tako ne može niti hladiti koliko se do sad hladio. Da sad ne govorimo o ideji sumpor poslati u atmosferu uz rizik kiselih kiša, niti što bi to učinilo ozonskom omotaču.
U nečemu se može složiti i David Keith: ne možemo pouzdano znati, je li to funkcionira i koliko je opasno jer nikad nismo niti probali. Zato je i on sudjelovao u istraživačkom projektu ScoPEx kojim se ove godine htio balonom postaviti takav "suncobran" u stratosferu iznad Švedske. Ali o tome su čuli lokalni stanovnici i zaštitnici okoliša i smjesta krenuli na barikade: projekt je otkazan u posljednji trenutak.
2. Plovi barka po bijelom moru...
Neki drugi znanstvenici su se sjetili kako bi se planeta mogla ohladiti kad bi mora i oceani - promijenili boju. 70% površine naše planete je more, ali ono već svojom bojom "guta" sunce i njegovu toplinu.
Obojiti sva mora - to ipak ne možemo, ali bi na primjer mogli stvoriti umjetnu, naravno bijelu pjenu koja bi plivala na površini. Takav "Ocean foaming" ili "Microbubbles" istražuje Corey Gabriel sa Sveučilišta Kalifornije u San Diegu: "Mogla bi se stvoriti pjena koja bi reflektirala dio sunčevog zračenja i to postaviti na strateška mjesta gdje bi moglo imati određen učinak na klimu", objašnjava. Teoretski bi ta pjena mogla reflektirati deset puta više sunčevog zračenja nego čista morska voda tako da bi sa dovoljno pjene bilo moguće i spustiti temperaturu barem za pola stupnjeva Celzijusa.
I tu se čuju sasvim konkretne metode, makar je teško reći je li su to doista bili samo bezalkoholni napici u čašama predlagatelja: posebni brodovi bi za krmom mogli stvarati takvu pjenu ili još jednostavnije, takva postrojenja bi se mogla staviti na kontejnerske brodove da ih onda siju po trgovačkim rutama.
Naravno, oni koji bi se tu trebali najviše zabrinuti za svoju sudbinu uopće nemaju prst da bi se na tu ideju lupali po čelu: jer nitko ne zna, što bi to značilo za ribe i morska stvorenja i koje bi to posljedice imalo na čitav ekosustav mora. Već sama ideja se čini kao od nekoga tko je more i ocean vidio samo na razglednici. I još jedna "sitnica": tko će pokupiti tu pjenu ako se to ne pokaže dobrim? Već je dovoljna muka i ova plastika koja pluta po morima.
3. Bijeli gradovi
Ova ideja barem ima nekakvih osnova, čak je i tradicija nekadašnjih gradova osobito Afrike: jasno je kako tamni krovovi kuća privlače toplinu tako da su na nekadašnjim zgradama i krovovi redovito bili obojeni u bijelo. Još bolje: bojati bijelo i ulice i pločnike.
Jer je neosporno: u velegradovima kao što je New York je i temperatura znatno viša nego što je u okolini, ta razlika zna biti ponekad čak i po desetak stupnjeva Celzijusa. Zašto onda ne bojati bijelo sve što se može? To nije osobito skupo, a sigurno će pomoći hlađenju - bijeli krov je oko 30% hladniji od crnog.
S tim se slaže i profesorica Tehničkog sveučilišta Züricha, Sonia Senevirantne: "Lokalna temperatura bi se mogla sniziti za jedan stupanj. Za veoma vrelih dana s mnogo sunca bi učinak mogao biti još i veći." Tako je i New York još 2009. pokrenuo program CoolRoofs i već je skoro milijun četvornih metara krovova obojeno u bijelo. Tako se štedi i energija za klima uređaje, a procjena je da, kad bi svi to učinili, bi se već tako mogla uštedjeti energija oko 700 termoelektrana.
Je li sve to ludost?
Ma koliko ova posljednja ideja ima i svoje osnove, nije samo boja ona koja upravlja temperaturom: posve drugačije se ponaša livada, šuma ili čak pijesak od betonskih pustinja naših gradova, da sad ne govorimo kako bi to imalo tek lokalan i veoma ograničen utjecaj na klimu čitave naše planete. Kod morske pjene ili aerosola u stratosferi su dvojbe još i mnogo veće, ne samo hoće li to koristiti - nego u kojem, možda čak golemom razmjeru to može štetiti našem okolišu.
Zašto se onda uopće time bave čak i ugledna sveučilišta? I tu će se u znanstvenim krugovima brzo čuti odgovor, osobito kod isključenog mikrofona: novac. Svi govore o zaštiti klime i brzo će se naći neki pokrovitelj ili mecena koji će odriješiti kesu i kod najluđe ideje - a mnoge uprave sveučilišta će kod tog argumenta smjesta zaboraviti na svaku ozbiljnu znanost.
David Keith je pak uvjeren kako se to mora istraživati: "Ako ne istražujemo, onda će sljedeći naraštaji morati donositi odluke bez poznavanja činjenica, a možda će biti da će na koncu donijeti odluku upotrijebiti takve metode čak i bez istraživanja. To bi bila greška i mislim da postoji nešto kao etički imperativ sljedeće naraštaje opskrbiti s informacijama."
A prvu informaciju znamo već odavno: naša planeta je veoma velika, a atmosfera je upravo golema - i mi ljudi nismo čak niti mravi na leđima slona. I zapravo ne znamo niti hoće li što bitno pomoći ako vozimo samo električne automobile - ali se može razumjeti da barem pokušavamo nešto učiniti.