Čovjek koji je tražio - i našao svoj jezik
26. veljače 2012Početak je bio jako težak. Michael Stavarič, rođen 1972. godine u češkom Brnu, imao je sedam godina kada je sa svojom obitelji došao u Austriju. Stavariči su se skućili u Laau na Thayi (Laa an der Thaya), gradiću sa 6.000 stanovnika na austrijsko-češkoj granici. "Moj odnos prema njemačkom jeziku je naravno bio obilježen traumama", prisjeća se Stavarič: "Kad sam došao u Austriju nisam znao naručiti ni čašu soka. Doslovno nisam znao ni riječ njemačkog." To se promijenilo kad je krenuo u školu. Tamo je morao brzo naučiti njemački. "Nije bilo druge, svaki dan sam se družio s drugom djecom", priča Stavarič.
"Nečitljivi" romani
Chamissova nagrada koja se dodjeljuje od 1985. godine nosi ime u čast Francuza Adelberta von Chamissa koji je 1792. godine napustio Francusku i u bijegu pred plamenom revolucije se smjestio u Berlinu. Tamo je Chamisso počeo pisati na njemačkom i postao jedan od najznačajnijih autora njemačke romantike. Svake godine se Chamissova nagrada dodjeljuje autoricama i autorima kojima njemački nije materinji jezik, a pišu na njemu. Među dobitnicima su Marica Bodrožić, Nicol Ljubic, Sirijac Rafik Shami, Japanka Yoko Tawada i pisac turskog porijekla Feridun Zaimoglu.
I Michael Stavarič je, poput njih, primjer "uspjele integracije". Mladi Čeh je završio školu i studij u Austriji, s 28 godina je objavio svoju prvu zbirku poezije, a s 34 godine i svoj prvi roman na njemačkom jeziku: "Stillborn". "Njemački je doista postao moj materinji jezik", kaže danas Stavarič.
Do sada je taj 40-godišnjak objavio pet romana i svi su podijelili javnost. Za jedne su Stavaričeve knjige "nečitljive", prigovaraju mu da se po svaku cijenu pokušava profilirati kao avangardistički pisac i da se artikulira neprobavljivim, nespretnim piskaranjem. Za druge je Stavarič jedan od iznimnih talenata suvremene književnosti njemačkog govornog područja, originalni prozaik koji sintaksu njemačkog poima drukčije nego ostali.
Jezični gurman
Sam Stavarič sebe pak ne vidi kao "eksperimentalnog" pisca. "Eksperimentalan, tu riječ čovjek danas više ne smije ni spomenuti, inače nikada više neće naći izdavača", kaže. On sebe prije vidi kao nekoga tko se s užitkom igra jezikom, nekoga tko njemački gleda drugim očima nego autori iz Münchena, Berlina ili Hamburga. "Autori kojima njemački nije materinji jezik u njega unose elemente - i tu se vraćamo na Chamissa - koji obnavljaju ili preispituju ili izazivaju jezik. To mi je zanimljivo."
Stavaričeve knjige, međutim, definitivno nije lako čitati. On tvrdi, pozivajući se na svog zemljaka Milana Kunderu, da romani čija se radnja može lako prepričati ništa ne vrijede. Nema, kaže, doduše ništa protiv književnosti u kojoj se konvencionalno pripovijeda, ali vjeruje da su tradicionalne pripovjedne forme posljednjih deset, dvadeset godina postale puno dominantnije. Izdavače, kiritičare, a last but not least i čitatelje, ne zanima više ništa što se ne da upakirati u jednostavnu fabulu, žali se Stavarič.
Sa svojim zaigranim jezično-avangardistički pristupom sam pisac sebe vidi kao dio nedvojbeno austrijske književne tradicije - od H.C. Artmanna preko Ersta Jandla do "Bečke grupe"- i kaže: "Ja sam pravi austrijski autor. Uopće se ne može biti 'austrijskiji' nego što sam ja."
Autori: Günther Kaindlstorfer/Dunja Dragojević
Odg. ur.: S. Matić