Čudotvorac s televizijskih ekrana

„Sve se vrti oko vjere u Vučića. Reformatora, neumornog borca za dobrobit Srbije. Za oporbu je on majstor masovnih iluzija koji narodu spretno prodaje nadu u bolje sutra“, piše njemački tisak uoči izbora u Srbiji.

„Ritmično tapšanje najavljuje čudotvorca. Zaglušujući aplauz nadjačava himnu dok na pozornicu stupa prvi čovjek nacional-populističke Srpske napredne stranke. Vučić, Vučić, skandira masa...“ Tako počinje analiza Thomasa Rosera, dopisnika berlinskog socijalističkog dnevnika Neues Deutschland koji je obišao predizborni miting SNS-a u Zrenjaninu.

“Balkanski tigar”

Pod naslovom „Vučić jaše svog Balkanskog tigra“, podsjeća se na brojna obećanja o tome da će Srbija biti šampion ekonomskog razvoja na Balkanu, ali i navodi da su rezultati mizerni. „Neumorno ovaj dugoprugaš izbornih kampanja polaže kamene-temeljce za nove tvornice, otvara dionice autocesta i nove školske toalete. Ipak, usprkos njegovom sloganu o Srbiji kao Balkanskom tigru, posrnuli EU-kandidat zaostaje čak i kad je u pitanju usporedba u regiji.“

„S obzirom na uvjerljivu većinu u parlamentu koju SNS ima, postoje suprotna tumačenja o tome je li raspisivanje izbora bilo zaista neophodno. Neki kritičari prebacuju Vučiću da prijevremenim izborima samo odlaže nužnu likvidaciju gubitaških državnih poduzeća i tako koristi priliku kako bi sebi produžio mandat prije nego što se počnu gasiti tvrtke. Drugi analitičari opet vjeruju kako Vučić želi iskoristiti svoj dobar položaj kako bi se osvetio strankama proeuropske konkurencije – i gurnuo ih u izvanparlamentarnu provaliju“, piše Roser i ovako zaključuje tekst:

„Perfektno podmazana PR-mašinerija podržana je od medija koji su gotovo bez izuzetka dovedeni na liniju vlasti. Medijska sveprisutnost premijera je, međutim, samo jedan od stupova njegovog uspjeha. Privremeno uhićenje šefa Delte Miroslava Miškovića – koji je kao najbogatiji čovjek zemlje za mnoge omraženi simbol korumpiranog profitera tranzicije – još 2012. trajno je diglo Vučićevu popularnost do nebesa. Doduše, ništa se nije promijenilo u sustavu politike tijesno povezane s oligarsima. Ali razjedinjena oporba ne zna od toga profitirati.“

„Sitničavi razlozi Zagreba“

Dopisnik uglednog Neue Züricher Zeitunga Andreas Ernst pridaje pozornost upravo slabašnoj oporbi uz zaključak kako je to veći razlog Vučićeve popularnosti od ekonomskih uspjeha kojih zapravo i nema: „Nakon poraza prije četiri godine, Demokratska stranka se sama demontirala. Njeni čelnici, redom opremljeni velikim egom, posvađali su se čim su izgubili moć i izvore novca. Osnivali su nove stranke poput bivšeg predsjednika Borisa Tadića ili su se vratili biznisu poput Dragana Đilasa, bivšeg gradonačelnika Beograda koji se obogatio u poslu s oglašavanjem. Novi stranački šef Bojan Pajtić je potpuno promašio u pokušaju stvaranju novog početka – nije bilo čak ni ozbiljne programske rasprave.“

Švicarski list dalje piše kako slabi izgledi oporbe počivaju i na „apsolutnoj medijskoj dominaciji koju Vučić uživa“ i to ne samo tijekom kampanje. Na velikim televizijama koje oblikuju javno mnijenje, šef vlade je sveprisutan: vidimo ga kako potpisuje ugovore sa stranim investitorima, otvara ceste, disciplinira ministre i sastanči s europskim čelnicima. Političke rasprave su gotovo potpuno iščezle s televizijskih ekrana. Oporbeni dio javnosti se preselio na internet i tamo su kritičari među svojima. Medijska kontrola počiva na ovisnosti od državnih oglasa i na autocenzuri loše plaćenih novinara kojoj se opire tek manjina.“

Ernst u svom tekstu dodaje kako „dobar dio Vučićevog prestiža počiva na međunarodnom uspjehu. On, s pravom, uživa ugled jamca regionalne stabilnosti i trudi se uspostaviti dobrosusjedske odnose. S Kosovom je potpisao sporazum o normalizaciji. Posjetio je Sarajevo i dva puta Srebrenicu i tamo naglasio koliko su mu važni srpsko-bošnjački odnosi. Iako Zagreb iz sitničavih razloga blokira pregovore Srbije i EU-a, Vučić – inače sklon izljevima bijesa – uzdržava se s komentarima. Njegova dobrosusjedska politika mu je donijela simpatije u Bruxellesu i Berlinu, a svakako ne škodi i njegovo oduševljenje za sve što je njemačko. U društvu poput srpskog, društvu koje vjeruje u autoritete, Vučićeva popularnost je izraz nade da će snažni vladar unaprijediti zemlju zahvaljujući dobrim odnosima sa svjetskim moćnicima.“

Uzdizanje iznad institucija

Ugledni Süddeutsche Zeitung piše pod naslovom: „Ciljano na sve strane“. Dopisnica Nadia Pantel ovako sumira centralnu Vučićevu poruku, kako kod kuće, tako i u inozemstvu: „Ja mogu sa svima. S radikalno nacionalističkim predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom, baš kao i s bosanskim muslimanima. S NATO-om, baš kao i s Rusijom. S kritičarima Europe, baš kao i s prijateljima Europe.“

Ljevičarski Tageszeitung iz Berlina donosi zaključak kako kritike na račun Vučića iznose tek pojedinačni glasovi i mediji te da više nema rasprava između onima koji različito misle. „Ni SNS ni pro-zapadna oporba ne uvode ideologiju u igru. Svejedno je tko se i kako predstavlja demokršćaninom ili socijaldemokratom. Kosovo više nije tema pa ni neporavnati računi iz ratova devedesetih. Većinu ljudi u Srbiji je, izgleda, baš briga i za demokraciju po sebi. Većem dijelu Srba je važno samo jedno: bolji životni standard. I tako se sve vrti oko vjere u Vučića. Reformatora, neumornog borca za dobrobit Srbije. Za oporbu je on majstor masovnih iluzija koji narodu spretno prodaje nadu u bolje sutra. Većina Srba u njega polaže nade. SNS ima jednostavan moto: privredni rast, investicije, poslovi – Vučić.“

Dopisnik lista iz Beograda, Andrej Ivanji, navodi i da Vučić usprkos podršci na koju može računati stalno ponavlja da će izgubiti izbore. „To pogađa u srž: sve osim apsolutne većine bio bi poraz. Jer on crpi svoju moć iz podrške naroda na osnovu koje uzima sebi za pravo da se uzdigne iznad institucija i odbaci svaku kritiku. Vučić zna: ako narod i u najmanjoj mjeri posumnja u njega, to bi mogao biti početak kraja njegove solističke vladavine.“