Šešelj je samo podsjetnik neriješenih problema

Kao da su zaboravili da je riječ o čovjeku koji uživa u besramnim provokacijama, hrvatski vladajući su potpuno nespremni dočekali privremeni izlazak samoprozvanog četničkog vojvode iz Haga. Toliko nespremni da je ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić isprva otklonila mogućnost službene reakcije, pozivajući se na Šešeljevu beznačajnost u današnjoj politici. I srbijanska je vlast iz istih razloga propustila neutralizirati njegove anticivilizacijske nastupe nabijene govorom mržnje pa je cijeli slučaj, dijelom potpomognut predizbornom atmosferom u Hrvatskoj, podignut na razinu gorućeg problema u odnosima dviju zemalja. Duhovi prošlosti su oslobođeni, a Hrvatski sabor je jednoglasno usvojio takozvanu Deklaraciju o Šešelju. Problem je prebačen u Europski parlament, a o njemu će se, po svoj prilici, raspravljati i pred Vijećem sigurnosti UN-a, prvenstveno u kontekstu upitnih, a možda i dvostrukih, mjerila Haškoga suda.

„Nakon nekog vremena se shvatilo da Hrvatska ipak treba reagirati na adekvatan način zbog toga što se takva retorika u regiji ne može dopustiti, iako se u Srbiji pokušava reducirati njen značaj“, u razgovoru za Deustche Welle objašnjava dr. Sandro Knezović s Instituta za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu. Napominje da Hrvatska kao članica EU-a i NATO saveza, ne samo zbog Domovinskog rata, četničkih zločina u Hrvatskoj, BiH pa i u Vojvodini, mora kao zrela demokratska država reagirati na civilizacijski neprihvatljive istupe, bez obzira na njihov realan učinak u Srbiji.

Simbol najgorega u odnosu Hrvatske i Srbije

Situacija je privremeno utjecala na odnose Zagreba i Beograda, potvrđuje nam i dr. Davor Pauković s Odsjeka za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku. Šešelja svodi na simbol koji je otvorio teme oko kojih se dvije države ne slažu. „ On je primjer onog najradikalnijeg iz tih odnosa. Mislim da je hrvatska strana, malo i u kontekstu predizborne kampanje, pretjerala dajući mu previše pozornosti koju ne zaslužuje. Srbijanska politika je tomu pridonijela ne odredivši se odmah jasno prema njegovim stavovima tvrdeći da mu ne žele dati pozornost.“

Sve je, potvrđuje nam Pauković, jasno pokazalo da se obje zemlje nisu potpuno suočile sa svojom prošlošću, pri čemu je Hrvatska ipak u puno lakšoj situaciji obzirom da je iz rata izašla kao pobjednica i na njemu temelji svoju priču nacionalne izgradnje. „Hrvatska bi se dodatno trebala suočiti s negativnim stranama Domovinskog rata. Pogotovo u službenim komemoracijama, primjerice u Kninu gdje se sasvim opravdano obilježava Oluja. Trebalo bi na neki način komemorirati zločine koji su se dogodili nakon Oluje i tako kontrirati tomu što Beograd misli da je riječ o najvećem zločinu nakon Drugog svjetskog rata. Tu vidite te ogromne razlike. Hrvatska to može, jer to nije velika promjena diskursa.“ S druge strane, kaže, Srbija je izgubila sve ratove koje je vodila devedesetih i sama ima puno veće probleme. „Tamo vlada stanje amnezije, 'ne sjećaju se' da su devedesetih vodili agresivnu politiku. Tamo vlada stav da se 'svašta događalo tih godina' i da su svi podjednako krivi. Teško je priznati agresivnu politiku, a tu je i pitanje ratne odštete. Njihova strategija prema međunarodnim sudovima je takva da isključuje sudjelovanje Srbije u ratovima koji se žele prikazati kao građanski. Naravno da to utječe na odnose Hrvatske i Srbije.“ Pauković vidi stagnaciju, ne samo u suočavanju s prošlošću, nego i u tim odnosima , a koja se podudara s dolaskom Tomislava Nikolića na čelo zemlje. „Činjenica je da se je on u političkom diskursu, kao i cijela tamošnja politička elita, odmaknuo od ideja devedesetih. Tu i tamo ima naznaka tog diskursa, ali službeni stav više nije takav. Njihova opredijeljenost prema eurointegracijama ih tjera na drugi koncept, a europeizacija bi mogla odigrati i određenu ulogu u suočavanju s prošlošću“, kaže Pauković.

A Hrvatsku javnost posebno brine podatak da su srbijanski predsjednik Nikolić i premijer Vučić potekli iz „Šešeljevog jata“ te se u pitanje dovodi i politika koju zagovaraju. Knezović pak misli i da trenutnoj srpskoj političkoj eliti treba dopustiti mogućnost promjene i evolucije. „Zabrinjava vokabular ministra vanjskih poslova u reakciji na najavu da će Hrvatska inzistirati na raspravi o slučaju Šešelj pred Vijećem sigurnosti UN-a. Tu se vidi demokratski deficit i poteškoće u razumijevanju bitnosti tog pitanja. Šešelj još uvijek ima destabilizacijski potencijal. Jednostavno si ne smijemo dopustiti luksuz da se takve poruke ponovno odašilju. Zemlja koja ima traumatično iskustvo, a koje je posljedica Šešeljeve aktivnosti, jednostavno mora reagirati. Ovo je minimum“, rekao je Knezović.

Potpora ipak neće biti bezuvjetna

Obje se države slažu u jednome: slučaj Šešelj bi mogao značajno utjecati na pristup Srbiji Europskoj uniji, pri čemu se iz Srbije čuju navodi kako će Hrvatska kroz eventualne 'ucjene' tek posredovati volju Njemačke. Naime, Zagreb je višekratno najavljivao bezrezervnu potporu Srbiji no sada su već jasno artikulirani zahtjevi u vezi suđenja za ratne zločine i pronalazak više od 1600 hrvatskih građana nestalih u Domovinskom ratu. Dugoročni odnosi će, potvrđuje nam i Knezović, ovisiti o više čimbenika, prvenstveno o pronalasku nestalih. „To je conditio sine qua non ikakvog dugoročnog stabiliziranja odnosa. Beograd mora otvoriti tajne arhive i dopustiti obiteljima da na civiliziran način, pa makar i 20 godina kasnije, pokopaju svoje mrtve.“ Pogranična pitanja su, u usporedbi s navedenim, minorna, što ne znači da ih se neće morati rješavati. „U pristupnim pregovorima treba inzistirati na prihvaćanju demokratskih kriterija bilo koje zemlje koje želi postati članica EU, pa tako i Srbije. Što ne znači nužno da Hrvatska treba zloupotrebljavati svoju poziciju i tako blokirati proces pristupanja što bi izazvalo frustracije kao što je ponašanje Slovenije u hrvatskom pristupanju izazvalo.“ Naš sugovornik tvrdi da se upravo ovakvim postupanjem jača stabilnost regije, što je europski i hrvatski strateški interes te da se inzistiranje na temeljnim demokratskim vrijednostima ne može tumačiti kao „podmetanje klipova“. Uostalom, dodaje, nije bilo popuštanja ni prema Hrvatskoj pa ne postoji razlog da ga bude prema drugima. „To je samo jedna od tranzicijskih prepreka koje srbijansko društvo i politička elita trebaju proći u smislu katarze i dugoročne konsolidacije u demokratskom smislu.“

Pauković pak napominje da je zadnjih nekoliko godina bilo napretka u tom dijelu, prvenstveno u radu povjerenstva, no teško je reći čini li Beograd sve što bi mogao. „Naravno je da će pitanje nestalih opterećivati odnose, i vjerojatno se neće svi pronaći. Mislim da komisije trebaju raditi svoj posao izvan dnevne politike i pokušati riješiti to pitanje. On također smatra da će Hrvatska koristiti pristupne pregovore. Pogotovo ako se procjeni da Srbija ne želi riješiti otvorena pitanja.

„Pandorina kutija nacionalnih mitova“

Odnosi dviju zemalja se propituju i kroz moguću smjenu vlasti, obzirom da lijevo-liberalna vlada gubi potporu građana, a čini se da se je nekad vladajući desni HDZ uspio konsolidrati nakon neviđenih korupcijskih skandala. Knezović ne vjeruje da će ti odnosi dugotrajno značajno oscilirati ovisno o tome tko je na vlasti. „Ne možete zamisliti niti jednu liberalnu ili lijevu vladu u Hrvatskoj koja neće reagirati na istupe poput Šešeljevog. S druge strane teško je očekivati srednje desnu ili desnu vladu koja će funkcionirati na način desnice u Hrvatskoj devedesetih. To je indikator uspjeha procesa dugoročne stabilizacije političkog sustava. Razina političke kulture je napokon dosegla točku u kojoj je nezamislivo negirati važnost regionalne suradnje, vraćati se na govor mržnje, osim u predizborne svrhe dugoročno isticati nacionalističke težnje. Ipak, poprilično je neodgovorno licitirati s rezultatima izbora koji će se dogoditi za godinu dana.“

Pauković pak misli da dok se ne dogovori minimalni konsenzus oko povijesti devedesetih, odnosi Srbije i Hrvatske neće nikada biti onakvi kakvi bi trebali biti između dva susjedna naroda. „Ne trebamo se složiti oko svih pitanja, ali oko nekih okvira moramo; ako ne želimo da se u nekom 'pogodnom trenutku' ponovno otvori Pandorina kutija nacionalnih mitova. I krajem osamdesetih nam se činilo da je nemoguće voditi nove ratove na Balkanu“, zaključuje.