U krugovima bliskima tajnim službama zviždač Edward Snowden slovi kao izdajnik. Borci za zaštitu građanskih prava se, s druge strane, bivšem službeniku National Security Agencyja (NSA) dive. Prvi mu predbacuju da je sa svojim otkrićima o špijuniranju telekomunikacijskih veza zapravo pomogao teroristima. Drugi ga slave zbog toga jer je svijetu otvorio oči o neslućenim razmjerima državnog nadzora. Odbor Bundestaga za istragu afere NSA je s tim rasponom u percepciji tri godine radio na pokušaju rasvjetljavanja najvećeg transatlanskog skandala oko tajnih službi.
Rezultat je - sportskim rječnikom rečeno - unatoč tome sasvim prolazan. No samo u tom smislu što je podijeljenim zastupnicima pošlo za rukom napraviti neobično utemeljenu analizu slabih točaka sustava. Ona je pokazala koliko je slab bio stručni nadzor BND-a od strane nadležnog Kancelarskog ureda. Ne može se baš reći da je njemačka vlada intenzivno potpomogla istragu. Dosjei su zacrnjivani ili uopće nisu dani na uvid uskraćeni. Svjedoci, sve do Angele Merkel, znali su najčešće malo ili ništa. Teško je povjerovati u to.
Pravna sigurnost za BND
Bilo kako bilo, istraga je otkrila da je BND vodio svoj iznenađujuće autonoman život. I zbog toga intenzivno koristio manevarski prostor koji je imao pri špijuniranju inozemne komunikacije. To mu zamjerati bilo bi stvarno otrcano. BND mora štititi Njemačku i njezine građane - svuda. Dakle, primjerice i vojnike Bundeswehra u opasnim misijama u inozemstvu. To je jedna važna, časna zadaća, ali bez jasnih pravila. Zbog toga je BND u svrhu visoko postavljenih ciljeva otišao predaleko. Kao nužno zlo je prihvatio to da osobe i institucije prijateljskih zemalja budu špijunirane. Među njima je bilo i samih Nijemaca.
Spriječiti to bio je zadatak Kancelarskog ureda. Tamo se vuku konci svih tajnih službi i slijevaju sve informacije. Ali umjesto jasnih normi važio je princip držanja na dugoj uzici. Da je na kraju šef BND-a Gerhard Schindler izgubio posao, a nitko od politički odgovornih iz okruženja Angele Merkel, ostavlja gorak okus u ustima. Ako se iz cijele afere može izvući nešto pozitivno, onda je to da je u međuvremenu Bundestag stvorio pravna sigurnost. Jer izvukavši pouku iz skandala oko NSA/BND promijenio je zakon o inozemnim tajnim službama.
Novi zakon je samo uvjetno provodiv
Ironija ovih reformi se sastoji u tome da BND sada u tzv. prikupljanju informacija u inozemstvu smije puno toga što je prije radio u zakonski "sivoj" zoni ili što je bilo ilegalno. Nijemce, istovremeno se obećava, to neće ugrožavati. Obećanje je to koje nitko ne može održati jer u jednom sve globaliziranijem svijetu vlada višejezičnost, jer internetske domene ne omogućuju pouzdanu povratnu informaciju o porijeklu korisnika.
A što s onima koji osim njemačkog posjeduju još jednu putovnicu? Jesu li oni posjedovanjem jedne zaštićeni, a posjedovanjem druge ugroženi?
Već u tome se može prepoznati koliko je proizvoljna i u praksi neprovodiva razlika u tretmanu Nijemaca, građana Europske unije i trećih država. Da su ovakve nejasnoće prihvaćene i napisane u jednom zakonu je u najmanju ruku začuđujuće.
"Rupa" je mogla biti bolje začepljena
Od ovog novog zakona više sigurnosti očekuju oni koji nakon svakog novog napada zahtijevaju pooštravanje antiterorističkih zakona - i najčešće to i dobiju. Pritom bi bilo dovoljno da se postojeći zakoni dosljednije provode. Slučaj Anisa Amrija, atentatora na Božićni sajam u Berlinu je najpoznatiji i najtragičniji primjer za to. No, novi zakon o BND-u, koji je neposredna posljedica istrage Istražnog odbora za NSA, ipak je više od čistog akcionizma. Njime je začepljena jedna rupa u zakonu koja nije smjela postojati. Ali ona je mogla biti začepljena puno bolje.