Što bi donio porez na (pre)slatke napitke?

Čisti, rafinirani šećer je nepoznanica u prirodi: Europljani su se prvi puta susreli sa šećerom tek kao proizvodom iz šećerne trske tako da su i prve posudice za šećer bile minijaturnih dimenzija. Jer je i čisti šećer bio basnoslovno skup proizvod iz kolonija, a bio je povrh toga veoma osjetljiv na transport u vlažnoj utrobi tadašnjih jedrenjaka.

I cijena i problem što Prusija nije imala takvih kolonija je i pruskog kralja Fridricha II. „Velikog“ navela potaći istraživanje, može li se iz neke domaće biljke također dobiti šećer. Posla se prihvatio Franz Carl Achard, izbjeglica u Berlin iz imućne protestantske francuske obitelji i samouki znanstvenik koji se u pismima kralju već hvalio brojnim „otkrićima“ – na primjer da se netom otkrivenom električnom energijom i gluhima može povratiti sluh, a već je bio zadužen i za otkriće boja za tekstil kako Prusija ne bi ovisila o uvozu iz Engleske.

Izumitelj šećerne repe

Achardov učitelj, kemičar Andreas Sigismund Marggraf je sredinom 18. stoljeća utvrdio kako i obična bijela repa – iz iste obitelji kao i blitva ili cikla, sadrži određeni postotak šećera u svom korijenu, ali to je bilo daleko od isplativosti za proizvodnju. Gotovo pola stoljeća je Achard eksperimentirao i selektirao bijelu šlezijsku repu kako bi došao sa 8 na oko 16% šećera, da bi mu onda već Fridrich III. dao izdašnu novčanu potporu stvoriti prvu nasadu i tvornicu šećera u Prusiji. Jer to je već bilo doba rata s Napoleonom kad je i uvoz šećera iz šećerne trske bio nemoguć.

No njegova repa se pokazala prilično svojeglavim izvorom šećera, pogon za preradu kojeg je platio kralj je onda i izgorio, a povrh toga je Napoleon bio poražen tako da je opet počeo stizati šećer iz kolonija. Nije pomoglo niti što se Achard razveo od svoje žene, ali je ostao živjeti s njenom kćerkom iz prvog braka sa kojom je također imao dvoje djece, a još dva mališana je dobio i s domaćicom zaduženom za njegovo domaćinstvo u istočnoj Prusiji. Ukratko, ne samo da je umro zaboravljen i u siromaštvu, nego u "boljim krugovima" nitko nije htio više niti čuti za njega.

Svi volimo slatko

Ipak, u 19. stoljeću i razvojem strojeva za obradu zemlje je i šećerna repica – sad već s oko 18 do 20% udjela šećera u korjenu - postala unosan proizvod tako da je danas i šećer iz šećerne trske tek egzotičan i sporedan proizvod. A tvrdnja kako „svi vole slatko“ je točna – čak i neurološki: osim što je šećer „čista energija“, slatkoća doista kod čovjeka u pravilu utječe i na osjećaj sreće i zadovoljstva.

No problem je što je šećer nesumnjivo i „kalorijska bomba“ tako da se smatra i glavnim uzročnikom gojaznosti današnjih ljudi. Samo u Njemačkoj se polovina stanovništva smatra debljima od optimalne težine, gotovo svaki peti se smatra pretilim. Već sedam posto stanovništva pati od dijabetesa, a brojke su sve veće.

I to pogotovo kod mladih jer su glavni problem osvježavajući napici, redom sa izuzetno visokim udjelom šećera. I zbog zdravlja stanovništva, već pedesetak država ima posebne namete na šećer, od Španjolske i Francuske pa do Čilea i Saudijske Arabije. Sada se i devet od 16 njemačkih saveznih pokrajina se založilo kod njemačkog ministra za poljoprivredu i prehranu Cem Özdemira za uvođenje takvog poreza i u ovoj zemlji.

Koja su iskustva drugih zemalja?

Norveška praktično nikad nije ni ukinula monopol i posebne namete koje su države imale na čitav niz proizvoda, od soli pa do šibica – uglavnom su inače ostali još jedino takvi nameti na alkohol, kavu, duhan ili čaj. Postojeći propis je na snazi još od 1922. po kojem Norveška uzima namet ne samo na šećer, nego na slatkor svake vrste – što izuzetno raduje susjednu Švedsku gdje Norvežani masovno odlaze kupovati čokoladu i druge slatkiše. Ipak, 2018. je vlada u Oslu još jednom i to drastično – za 80% povećala namet na slatkor i to je definitivno bio uzrok pada prometa osvježavajućih napitaka u Norveškoj.

Meksiko je još 2014. uveo poseban porez od jednog pesosa (oko 10 centi) na litru osvježavajućeg napitka sa visokim postotkom „pravog“ šećera – slatkori druge vrste ne spadaju u tu kategoriju. Taj porez se smatra uspjehom jer je doista pao promet takvim napicima, makar se značajno povećao promet voćnih sokova i slatkih mliječnih napitaka – oni također nisu obuhvaćeni tim porezom.

Indija osvježavajuće napitke sa visokim udjelom šećera svrstava u istu poreznu kategoriju kao i luksuzne automobile ili duhanske proizvode i porez iznosi 28%. Obuhvaćeni su svi napici kojima se dodaje šećer i veća cijena jest smanjila potrošnju, ali ne postoji nekakva mjera koja bi proizvođače navela smanjiti udio šećera – što bi možda imalo još veći učinak.

Velika Britanija je 2018. uvela stupnjevit namet na slatke osvježavajuće napitke: gdje je preko 5 grama šećera na 100 mililitara namet iznosi 18 penija (21 cent) na litru, ako je i preko 8 grama, to je 24 penija (28 centa). Time se i proizvođači žele potaći smanjiti udio šećera, što oni tamo i čine. U prve tri godine je u Velikoj Britaniji smanjen udio šećera u napicima u prosjeku za 29%, dok su u Njemačkoj proizvođači tek dragovoljno preuzeli obavezu, smanjiti udio šećera u svojim napicima. No učinak je i više nego mršav: smanjeno je za samo 2%.

Milijarde uštede s manje šećera

Velika Britanija tvrdi kako je tako doista smanjen broj gojaznih i kako pada broj oboljenja od šećerne bolesti, a računice se prihvatio i Tehničko sveučilište Münchena. Ako bi se uveo porez na šećer i u ovoj zemlji, njihovo računalo im je predvidjelo kako bi u sljedećih 20 godina moglo biti i do 240 tisuća slučajeva dijabetesa tipa 2 manje. To bi isto tako moglo značiti najmanje 17, možda i 30 tisuća smrtnih slučajeva manje ili bi do smrti došlo bitno kasnije.

Sve u svemu, procjena statističara je kako bi – osim prihoda od poreza, ušteda bila i do 16 milijardi eura, od toga 4 milijarde samo u zdravstvenoj skrbi jer bi bilo manje oboljenja vezanih za pretilost. Računaju i na bitno manji broj dana bolovanja i prijevremenih odlazaka u mirovinu, baš kao i smrtnih slučajeva među radno sposobnim stanovništvom.

No kao što se vidjelo i u masovnom širenju napitaka s „nula šećera“, umjetni slatkori - ili čak i prirodni kao što je stevia - nipošto ne moraju biti zdravi.

Simptomi doduše nisu tako očiti kao što je debljina ili dijabetes, ali prekomjerna količina takvih slatkora kakvih uopće nema u prirodi može također izazvati priličnu zbrku u jetri i bubrezima, neki su možda i kancerogeni. Koliko košta to liječenje, to u Münchenu nisu izračunali.