Odluka o tranzitnim zonama

U želji da uspostave kontrolu nad velikim brojem izbjeglica, političari vladajućih stranaka CDU i CSU se zalažu za uspostavljanje tzv. tranzitnih zona. U centrima, koji bi trebali biti što je moguće bliži granicama, trebali bi biti izdvojeni oni koji nemaju previše izgleda za dobivanje azila u Njemačkoj. Onaj tko primjerice dolazi iz balkanskih zemalja treba biti direktno vraćen natrag. To bi trebalo rasteretiti prepune objekte za prijem izbjeglica. Osim toga time će biti smanjena preopterećenost obradom zahtjeva za izdavanjem azila s kojom je suočena Savezna agencija za migracije i izbjeglice. Takva su barem očekivanja onih koji zagovaraju uvođenje tranzitnih zona.

Socijaldemokrati imaju svoje rješenje

I koalicijski partner Unije CDU/CSU, Socijaldemokratska stranka Njemačke (SPD) želi ubrzati postupak rješavanja zahtjeva za azilom. No socijaldemokrati favoriziraju uspostavu smještaja u manjim centrima za ulazak u zemlju. Izbjeglice bi time već bile na njemačkom tlu kako bi bile registrirane. I one bi te centre za ulazak u zemlju, za razliku od tranzitnih zona, mogle napustiti u svakom trenutku.

Kao model za tranzitne zone, koje žele uspostaviti stranke Unije, služi postupak koji je uobičajen u njemačkim zračnim lukama. Osnova za to je paragraf 18a Zakona o azilu. Onaj tko bez dokumenata ili s lažnom putovnicom dođe ovdje i želi podnijeti zahtjev za azil, prvo biva zadržan u tranzitnom području zračne luke u koju je sletio. To vrijedi i za izbjeglice koje dolaze iz trećih zemalja koje su označene kao sigurne. Tu spadaju između ostalih Kosovo, Makedonija, Srbija, Albanija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora.

Odluka u roku od nekoliko dana

Na aerodromu se odlučuje u roku od nekoliko dana hoće li oni koji traže zaštitu biti direktno vraćeni natrag ili će moći dobiti azil. Pri tome oni ne smiju napustiti prostorije na aerodromu predviđene za njihov smještaj. Ove osobe u tom slučaju praktično slove kao netko tko još nije doputovao u zemlju. Postupci za izdavanje azila, koji su često dugotrajni i zahtjevni, bi se time trebali izbjeći. Osim toga postupak povratka je relativno jednostavan ako se odbijeni podnositelj zahtjeva za azil već nalazi na aerodromu. U posljednjih deset godina svake godine je to doživjelo tek nekoliko stotina osoba. 2014. godine vraćeno je ukupno 643 osoba.

U tranzitnim zonama na njemačkim granicama nasuprot tome morale bi biti po ubrzanom postupku obrađeni deseci tisuća slučajeva. Pritom je upitno može li jedan veliki dio onih koji dolaze biti direktno vraćen u domovinu autobusom, vlakom ili avionom. Broj izbjeglica, koje dolaze iz balkanskih zemlja, koje su označene kao sigurne, je doduše još uvijek velik, ali druge zemlje poput Afganistana sve više dolaze u prvi plan. Većina ljudi koji traže zaštitu međutim već dulje vrijeme dolazi iz Sirije, u kojoj bijesni građanski rat, i ovim osobama se u najvećem broju slučajeva priznaje status azilanata.

Iz još jednog drugog razloga tranzitne zone ne bi mogle ispuniti velika očekivanja. Na dugim njemačkim granicama bilo bi lako za izbjeglice da te zone zaobiđu i da se prijave tek u institucijama u zemlji.

Smjernice EU-a nisu jasne

Aktualna razmišljanja o uspostavljanju tranzitnih zona počivaju na smjernicama EU-a o postupku za izdavanje azila iz 2013. godine. U skladu s njima države članice Unije u osnovi smiju uspostaviti takve zone. Naravno u sveobuhvatnim smjernicama ne postoje detalji o tome kako te zone konkretno trebaju izgledati. Stoga one ostavljaju mnogo prostora za interpretacije.

Smjernice EU-a ciljaju prije svega na tranzitne zone na vanjskim granicama Unije. Između država članica - primjerice između Austrije i Njemačke - one bi bile novost. Europska komisija naglašava da takvi smještaji, prema pravu EU-a, mogu biti uspostavljeni samo u iznimnim slučajevima i na ograničeno vrijeme. Iznimka bi primjerice bila opasnost za unutarnju sigurnost. Postoji li takva opasnost, sporno je pitanje između različitih političkih tabora.

Tranzitne zone, u kojima se odlučuje o daljem putovanju ili pak povratku izbjeglica u zemlje porijekla, bi ipak imale smisla samo u kombinaciji s obnavljanjem graničnih kontrola. Prema Schengenskom sporazumu, koji su potpisale gotovo sve zemlje EU-a, takve kontrole su dozvoljene samo u iznimnim slučajevima. I one moraju biti okončane nakon dva mjeseca. Doduše rok može biti produžen do dvije godine. U tom slučaju Europska komisija mora dati zeleno svjetlo.