"Što si radio u Kristalnoj noći, tata?"

Moj otac oduvijek je bio jedna vrsta hodajućeg leksikona povijesti regije u kojoj je živio. Događaje je uvijek znao vrlo zanimljivo i živopisno ispričati. Sve ono što znam o mojoj domovini i mojem podrijetlu, saznao sam od njega. U više navrata mi je pričao što je on osobno doživio tijekom takozvane Kristalne noći kada su diljem Njemačke nacionalsocijalisti zapalili stotine sinagoga.

Učitelj djeci savjetovao drugi put do kuće

Kristalna noć u jugozapadnom gradiću, u kojem sam kasnije i ja rođen, nije se dogodila kao u većini drugih gradova u Njemačkoj u noći između 9. na 10. studeni 1938. već je započela nešto kasnije – u kasno poslijepodnevnim satima 10, studenog. Moj otac je tada pohađao prvi razred osnovne škole. Nakon nastave, učitelj je đacima savjetovao da na putu kući zaobiđu sinagogu i kuće u kojima su živjeli židovi te da idu nekim drugim putem. Kako im je rekao učitelj - „u protivnom bi se mogli dovesti u opasnost“. No, djeca kao djeca (mom je ocu tada bilo šest godina) ne samo da nisu poslušala dobronamjeran savjet učitelja već su ga shvatila kao direktan poziv da odu upravo tamo i vide što je to toliko opasno.

A ono štu su vidjeli bila je sinagoga u plamenu kojeg vatrogasci nisu ni pokušali ugasiti, razbijena stakla na kućama u kojima su živjeli židovi i pljačku njihovih trgovina. Ono što ih je posebno šokiralo bila je i scena u kojoj su neki ljudi s prvog kata kuće jedne židovske obitelji, kroz prozor bacali kompletan namještaj na ulicu.

I moj djed i baka su se pravili da ne vide ništa

Ono što se tada dogodilo u ovom njemačkom gradiću, u kojem je živjelo oko 50 židovskih obitelji, u međuvremenu je savršeno dokumentirano i ovi spisi su svima lako dostupni. No, pitanje koje mi se danas još uvijek vrti po glavi, i što bih mog oca vrlo rado još jednom želio pitati je – Kako su reagirali moja baka i djed kada im je ispričao što se usred bijelog dana dogodilo u samom središtu njihovog grada? Jesu li mu pokušali objasniti, s današnje točke gledišta – neobjašnjivo? Kako su komentirali događaj koji se dogodio u kući niti 300 metara udaljenoj od njihove? Nacionalsocijalisti su naime upali u kuću u kojoj su bile žene i djeca (muškarci su nekoliko sati ranije nasilno potrpani u kamione i odvedeni u koncentracioni logor Dachau) i počeli uništavati namještaj, vrata i prozore.

No, ako ću biti doista iskren sam prema sebi, uopće zapravo ne želim čuti odgovore na ova pitanja. Zapravo niti ne moram pitati, odgovori su mi u principu već poznati. Ne, moja baka i djed sasvim sigurno nisu bili nacisti. No, i oni su se, kao i milijuni drugih Nijemaca, pravili da ništa ne vide. Roditelji četvoro male djece rijetko kada postaju junaci ili heroji. No, sigurno su znali da postoji logor Dachau i sasvim sigurno im je bilo poznato kakvo je to mjesto i što se tamo događa. Lokalni socijaldemokratski političar iz ovog gradića iako i sam Nijemac, bio je tamo odveden. To su znali svi. I zašto onda izlagati se opasnosti? Osim toga, pa radilo se o židovima, a kakve veze, smo imali mi, katolici s njima? Zašto nešto riskirati?

Sram i 75 godina kasnije

Sustavna diskriminacija i ukidanje osnovnih prava nad židovima nisu započeli tek u studenom 1938. godine već mnogo ranije. Već nekoliko tjedana nakon što se Hitler dokopao moći, na židovskim trgovinama mogli su se naći natpisi – „Nemojte kupovati kod židova“, židovski liječnici, odvjetnici i novinari gotovo preko noći su ostajali bez posla. Već mnogo ranije od Kristalne noći, objavljeni su i stupili na snagu Nirnberški rasni zakoni….i tako dalje.

No, u noći između 9. na 10. studeni 1938. godine se teror dogodio sasvim otvoreno, bez ikakog srama ili straha, pred očima cijelog njemačkog naroda. I moja je obitelj tada samo šuteći promatrala. A ja zbog toga osjećam sram i užas čak i danas, 75 godina kasnije.

Felix Steiner je novinar, autor i urednik redakcije regije na Deutsche Welle.