Što smiju tajne službe?

Tek je bilo prošlo deset godina od Drugog svjetskog rata kad je tada još mlada Savezna republika Njemačka 1955. godine dobila potpuni suverenitet kroz tzv. "Bonnski sporazum" (njem.: Deutschlandvertrag, engl.: General Treaty) o odnosima Savezne republike s tri Savezničke sile - SAD, Velikom Britanijom i Francuskom. Istovremeno je njemačka vlada Saveznicima ustupila određena prava. Kako je freiburški povjesničar Josef Foschepoth saznao 2012., vlada u Bonnu je odobrila obuhvatne obavještajne operacije na njemačkom teritoriju i pristala na kontrolu zapadnonjemačke pošte i telekomunikacija. "Ti dogovori su do danas važeći i obvezujući za svaku saveznu vladu", kaže Foschepoth u intervjuu za Deutsche Welle.

Drugim riječima: čak i prisluškivanje mobilnog telefona kancelarke Angele Merkel bi, prema tim dogovorima, imalo legalnu pozadinu. Doduše, nigdje u tajnim dokumentima iz 1950-ih ne stoji izričito da američke obavještajne službe smiju špijunirati saveznu vladu - s druge strane se to nije jasno niti zabranilo, ističe Foschepoth. Bonnskim sporazumom je tadašnji njemački kancelar Konrad Adenauer Saveznicima uz rezervu ustupio pravo, prema kojemu nema više povratka na nedodirljivost poštanske i telefonske tajne, kako to stoji u Ustavu. "Tako je nastao jedan veliki njemačko-saveznički obavještajni kompleks. Obavještajna služba NSA je na koncu i postala velika u Njemačkoj - 'udarnoj zemlji' u Hladnom ratu", napominje Foschepoth. NSA do danas ima svoje institucije u Njemačkoj, na primjer u Wiesbadenu.

Do kad važe posebna prava?

Međutim, u kolikoj mjeri mogu za američke obavještajne službe danas uopće važiti dogovori iz 50-ih godina prošlog stoljeća? Nikolaos Gazeas, stručnjak za međunarodno pravo pri Sveučilištu u Kölnu, smatra da su zadivljujući rezultati istraživanja povjesničara Josefa Foschepotha, ali se ne slaže s njegovim zaključcima: "I ako polazite od toga da je Saveznicima svojevremeno ustupljeno jedno takvo specijalno pravo, trebalo bi se, tumačeći jedan takav sporazum, uzeti u obzir i želju svih strana - a ta želja ni tada vjerojatno nije bila takva da je savezna vlada htjela biti prisluškivana."

Osim toga, upitno je jesu li pravno gledano ti dogovori doista do danas važeći, napominje Gazeas, jer i kroz drukčije izjave jedne od dvije strane, može doći do toga da jedan sporazum više ne vrijedi. Tako je, kako navodi ovaj stručnjak, moguće da je došlo upravo do poništenja dogovora kroz poruke vlade SAD-a u smjeru Njemačke proteklog ljeta. Tajna služba NSA je naime priznala greške i ispričala se.

Molim, ne špijunirati!

Kako bi se ubuduće spriječilo prisluškivanje, europske države izrađuju takozvane "No-spy-sporazume", kojima sve potpisnice obećavaju da se neće međusobno špijunirati. Takve sporazume Njemačka i Francuska, koja je također pogođena američkim prisluškivanjem, žele sklopiti i sa SAD-om. Nikolaos Gazeas se zalaže za "No-spy-sporazume": "Takvim dogovorima, koji bi predstavljali međunarodnopravni sporazum, zapisalo bi se crno na bijelo da je prisluškivanje njemačke vlade apsolutno nedopušteno. U tom slučaju bi bile uklonjene i posljednje sumnje u kažnjivost prisluškivanja." Jer, iako je prema njemačkom zakonu kažnjiva "obavještajna aktivnost tajnih agenata", Gazeas napominje da u slučaju Amerikanaca tužba uopće ne bi bila podignuta.

Na diplomatskom planu je međutim sasvim drukčija situacija: njemački ministar vanjskih poslova, Guido Westerwelle, je proteklog tjedna na razgovor pozvao američkog veleposlanika, a Angela merkel je odmah nazvala Obamu. Dok se dobri njemačko-američki odnosi ponovno uspostave, trebat će još vremena - i to neovisno o tome je li međunarodno pravo, kad su u pitanju akcije prisluškivanja, bilo na strani Amerikanaca ili ne.