Što to kod AfD-a privlači birače?

Alternativu za Njemačku se smatra desno-populističkom strankom koja, u cilju dobivanja glasova na izborima, igra na kartu straha od izbjeglica u Njemačkoj. Sociolog Andreas Kemper, koji se bavi AfD-om, podsjeća da ta stranka u početku nije bila takva. Bernd Lucke osnovao je AfD iz prosvjeda prema politici spašavanja eura. On je tada u biti slijedio neoliberalni projekt – „dakle politiku, koja pojačava razlike između siromašnih i bogatih“, objašnjava sociolog Kemper.

To što, usprkos odstupanju od Luckeove ideje, ipak još uvijek postoji jako neoliberalno krilo u Alternativi, pokazuje i slučaj Alice Weidel. Ta 36-godišnja ekonomistica vodi programsku komisiju stranke. Ona je svoju karijeru započela na Sveučilištu Bayreuth pod vodstvom ekonomista specijaliziranog za zdravstvo, Petera Oberendera, poznatog po njegovim radikalnim tržišnim idejama. Weidel se danas zalaže za ukidanje poreza na imovinu, što je osnovni zahtjev neoliberalnih teoretičara. Na kongresu AfD-a u travnju trebao bi biti usvojen i program stranke – a Alice Weidel pri tom vuče mnoge konce.

Tri krila stranke

Kemper, koji istražuje AfD glede njezinog socio-demografskog sastava, osim neoliberalnog vidi još dva stranačka krila.

Evangelisti i ultrakatolici u AfD-u čine klerikalno krilo. Oni bi htjeli promjenu politike koja se proteklih godina vodila prema manjinama i ravnopravnosti. Središnja figura pri tome je Beatrix von Storch, koja se istovremeno vodi i kao „veza s njemačkim plemstvom“.

Björn Höcke i André Poggenburg vode se kao tzv. novi desničari u AfD-u, odnosno oni koji predstavljaju desničarsku misao u konzervativnim krugovima. „Te tri skupine dobro se dopunjavaju i upravo ta sadržajna kolekcija različitih stavova jest ono što trenutno čini AfD“, smatra Kemper.

„Onaj pravi CDU“?

To da ne postoji samo jedna Alternativa za Njemačku smatraju i drugi promatrači. Politolog Hendrik Träger opisuje AfD kao „ideološko-političko-strateško heterogenu prosvjednu stranku s karakterom skupine unutar koje postoje različiti interesi, ali koju ujedinjuje jedan cilj“. Träger smatra da bi bilo previše pojednostavljeno govoriti o AfD-u samo kao desno-populističkoj stranci. Alternativa istovremeno zastupa konzervativne, nacionalno-konzervativne i ekonomsko-liberalne vrijednosti. Ali nedostatak jasnog profila njoj trenutno uopće ne nanose štetu jer je u prvom planu – prosvjed.

Werner Patzelt, koji proučava političke stranke, smatra kako je ocjena da je AfD desno-populistička stranka s jedne strane točna, a s druge – nije. AfD je njemački oblik onog desničarskog populizma koji je „u drugim zemljama Europe sastavni dio scene i koji se podrazumijeva u tamošnjim političkim sustavima“. Patzelt smatra da je zanimanje za AfD toliko veliko zato što je ta stranka nešto novo za Njemačku. U prošlosti su, kaže Patzelt, stranke Unije (CDU i CSU) bile u mogućnosti integrirati desničarski populizam.

„Socijaldemokratizacija“ Kršćansko-demokratske unije je pod vodstvom Angele Merkel tu je mogućnost okončala,kaže Patzelt. Konzervativni i desni u toj stranci više nisu dobivali dovoljnu pozornost i držani su daleko od mogućnosti napredovanja unutar stranke. „Oni koji su ostali bez domovine“ same sebe, međutim, uopće ne vide kao desničarske populiste, već djeluju iz uvjerenja da su oni „onaj pravi CDU“. Daljnje jačanje Alternative za Njemačku zato će ovisiti o tomu u kojoj mjeri će stranke Unije taj potencijal ponovo moći integrirati. „Rekonsolidacija Unije, nakon kraja ere Angele Merkel, mora podrazumijevati ponovno pridobivanje desničarskog dijela“, smatra Patzelt.

Profiteri opće promjene?

Ipak, iza trenutnog uspjeha stoji i „velika duhovno-politička moć djelovanja“. Novi desničari suzbit će dosadašnju intelektualnu hegemoniju tzv. šezdesetosmaša, koji su ljevičarsko-zelenu misao etablirali kao normalan stil razmišljanja. Kao onda „u jeku šezdesetosmaškog pokreta, kada je ljevica oduzela značenje građanskim strankama, tako se i sada nazire nova promjena paradigme. Od toga bi AfD mogao profitirati ukoliko se uspije oduprijeti radikalno-desničarskom zastranjivanju – dakle ukoliko glupani ne budu vodili glavnu riječ“, smatra Patzelt.