Život u barakama, smradu i prljavštini

Danas ( 20.06.) UN obilježava Međunarodni dan izbjeglica. BiH se i 15 godina nakon rata suočava sa problemom tisuća izbjeglica koje još nisu vraćene u svoje domove a niti dobile odgovarajuću zamjenu za njihovu ratom uništenu imovinu. Tridesetak takvih ljudi živi u izbjegličkom centru nadomak Kotor Varoši, 20-ak kilometara od Banja Luke. Osim ovih srpskih izbjeglica, probleme u ovoj općini imaju i povratnici Hrvati, kojima je bezperspektivnost i nemogućnost pronalaženja posla danas najveći neprijatelj.

Muke po izbjeglicama

U staroj baraci, dijelom sazidanoj od cigla, dijelom sklepanoj od starih dasaka, na ulazu u Kotor Varoš, u kojoj većina „pristojnih“ ljudi ne bi držali ni stoku, već godinama živi tridesetak ljudi. To su srpske izbjeglice, koje još nisu riješile svoje stambeno pitanje. Kažu da su već navikli i na smrad i na prljavštinu i na prašinu i na prokišnjavanje. Barem se zimi mogu ugrijati, kažu, samo da drva nisu toliko skupa i da ih nije tako teško donijeti. A kako to izgleda, najbolje zna 81-godišnja baka Radmila Tomić. Ona je jedina stanovnica barake koja tu živi sama. I zato što je sama, sve mora i raditi sama.

„Ja sve moram sama pa tako i drva donijeti na ramenu. Nemam nikoga tko mi može donijeti. Tako je to, sine moj, ja ovdje nemam nikoga“, započinje ona svoju priču, dok sjedi ispred vrata barake. Na samom ulazu, ispred njene stolice, propuh iz barake donosi smrad fekalija iz javnog zahoda koji svi zajednički koriste. Skupljamo hrabrosti da uđemo u tamnu baraku i razgovaramo s ljudima koji u njoj žive. Vidimo dječje glave koje proviruju iza obližnjih vrata koja vode u jedan stan u baraci.

Pletenjem protiv dosade

Dok čekamo na ulazu, razgovaramo s njenom prijateljicom, bakom Milenom Savić. Pored usamljenosti, za koju kažu da im je najveći neprijatelj, najteže im pada dosada. Jedino sredstvo u borbi protiv dosade im je pletenje.

„Pletemo od dosade, da nam vrijeme brže prolazi. Moramo se nečim baviti. Nemamo ništa drugo. Ne možemo kopati, orati a i godine su stisle“, priča ona i smije se staračkim i iscrpljenim osmjehom. Nakon kraćeg razgovora s ove dvije bake, skupljamo snagu i ulazimo u baraku. Prva vrata su zaključana. Ne znamo da li ih je neko iznutra zaključao da bi izbjegao razgovor s novinarima ili jednostavno nema nikog kod kuće. Diskretno se udaljujemo i provirujemo na slijedeća vrata. Tu živi obitelj Pelengić. Izbjegli su iz Večića, sela kotorvaroške općine, u kojem su borbe vođene početkom rata. Iz Večića se iselili Hrvati a srpske kuće, spaljene tokom borbi, ni do danas nisu obnovljene.

Molitve za bolesnog sina

Milojko Pelengić, glava obitelji, kaže da od kuće nije ostalo ništa. Čeka da kotorvaroška općtina riješi njihovo stambeno pitanje. Nada se da je njegova osmeročlana obitelj slijedeća na redu za useljenje u stambenu zgradu, koja se gradi u Kotor Varoši. Nitko u obitelji ne radi. On je star i slaboga zdravlja, a supruga je također bolesna. Ipak, najbolesniji je njihov maloljetni sin Dejan, koji je mentalno obolio. Supruga teško zadržava suze dok priča o bolesti svog sina.

„Niti jede, niti žvače svojim zubima, niti ide na WC, niti priča, kud će mu gora bolest? Ne žvače, guta samo šta mu staviš u usta. Ne može biti gore nego što jest“, plačnim glasom govori ona i bespomoćno izdiše. Kaže, jedino su joj molitve ostale.

Milojko kaže da ih je prvo bilo sedmero u dvije prostorije koliko imaju u baraci. Jedna kćerka se udala, sin se oženio te da od njega sada ima i unuka. Iako se u selu iz kojeg su izbjegli odavno više ne ratuje, kaže da je tamo pustoš i da nema više ni puta, niti čitavih kuća otkad se krajem 1994. godine povukla vojska.„Što bih sad tamo čak i da mi obnove kuću i da se vratim? Ni puta, niti ljudi, ničega. Što ću sa ovim dijetetom bolesnim gore? Ovdje sam barem blizu glavnog puta, pa ga mogu odvesti u bolnicu kada počnu njegovi napadi i bolovi“, priča on. Zamolio je da ga ne slikamo, kada je vidio da vadimo fotoaparat.„Nemojte, molim vas. Od toga koristi nema. Nije mi do ničega, moja muka mi je najteža“. S razumijevanjem, opraštamo se od njih. Nismo imali snage zakucati na slijedeća vrata.

Neimaština zajednički neprijatelj

Izlazimo van i ponovo susrećemo dvije bake na ulazu. Svjež zrak dišemo punim plućima, dok se opraštamo od njih i krećemo ka obližnjem selu Šibovi u koje se vratio neznatni broj predratnog stanovništva, mahom Hrvata. Posjećujemo povratnika Iliju Marića, koji je izbjegao 1995. godine a vratio se 2001. „Ovdje vam život za Hrvate izgleda isto kao i za Srbe u Zenici ili u Mostaru“, odgovara on na naše pitanje kako se ovdje živi.

Međunacionalnih problema, kaže, više nema. I povratnici i starosjedioci imaju istog neprijatelja: nezaposlenost i bezperspektivnost. Marić kaže da se većina Hrvata želi vratiti, ali nema uvjeta za normalan život. Zbog neimaštine i teškog života, sinovi su mu bili prisiljeni posao tražiti izvan Kotorvaroši, pa čak i izvan BiH. U obiteljskoj kući u kojoj je nekad živjela cijela njegova obitelj, danas je ostao sam sa svojom suprugom. Ponekad, kada je neki blagdan i kada se sva obitelj skupi, sjete se vremena kada su svi bili zajedno. Svjesni su da život ide dalje te još nisu izgubili nadu da će se jednog dana svi opet ovdje okupiti i zajedno živjeti.

Autor: Dejan Šajinović

Odg.ured: Željka Telišman