Čuvari Isusovog groba

Kada se na polnoćki, na Veliku subotu, začuje aleluja u znak Isusova uskrsnuća, žudije, čuvari Kristova groba, od straha popadaju po podu, te pobjegnu. Upravo onako kako Evanđelja svjedoče, da su prije skoro 2000 godina rimski vojnici čuvali Isusov grob, tako se i dan danas diljem Dalmacije njeguje ta tradicija.

Specifični uskrsni običaj

Taj običaj je, kaže nam Marko Marušić, koordinator žudija neretvanskog kraja u razgovoru za Deutsche Welle, početkom 19. stoljeća, točnije 1857., iz hodočašća Loreta u župu sv. Ilije u Metković donio Ante Gluščević i odatle se proširio diljem Neretvanske doline, te dalje na ostale dijelove Dalmacije, preko svećenika tog kraja ili onih koji su služili na tom području.

„S vremenom je svaki kraj iznjedrio svoje specifičnosti u služenju ili odorama“ objašnjava Marko, inače stanovnik Vida, mjestašca na ostatcima drevne Narone. Postrojbu čini dvanaest stražara najčešće odjevenih u rimske uniforme predvođeni trinaestim simbolično nazvanim „Judom“ . „U donjem djelu Neretve, čuvari su odjeveni u mornarske uniforme, a razlog tome je što su mnogi mještani prije služili mornaricu, a jedina svečana odjeća, ona za crkvu, bila im je upravo ta mornarička, stoga se tradicija zadržala i danas - pojašnjava Marko i sam dugogodišnji žudija.

„Do 2001. godine kada je prvi put organiziran festival žudija u Vodicama odakle je sve i počelo, mislili smo kako su neretvanske žudije među starijima, no iz godine u godinu upoznajući običaje ostalih dijelova Dalmacije doznajemo nove činjenice“ objašnjava Marko. Žudije vrgoračkog kraja zvani Rondari, imaju tradiciju čuvanje groba koja seže još iz doba oslobođenja Vrgorca od Turaka. Oni su pak odjeveni u narodne nošnje, a nose ih i žudije iz Vrlike, te Tisnog.

Mukotrpni igrokaz

Osim po nošnjama razlikuju se i po načinu služenja. Na primjer, žudije iz Vodica nemaju Judu kao predvodnika vojske već “buzdobaja”, nazvanog prema oružju koje nosi. Njihova specifičnost je i u tome što imaju dobno ograničenje pa to mogu biti samo “uzorni momci” od 18. do 33. godine. Iako žudije iz Vida nemaju starosno ograničenje, ipak imaju nešto po čemu se razlikuju od drugih. “Izdržljiviji su”, kroz smijeh će Marko. „ Normalno službu započinju svi na Veliki četvrtak, gdje stražare tri dana bez prestanka, izmjenjujući se do Vazmenog bdijenja, no našima i nakon padanja, slave, prava pokora tek predstoji. Ustaju i ostaju u crkvi nepomično na cijeloj misi i dodatno na dvije jutarnje mise bez odmaranja.“

Ima još anegdota vezanih uz ovaj običaj, priznaje nam, jer uz višesatno stajanje idu i nepredvidive situacije poput nesvjestice, ali i taktike takozvanog padanja, nekada planskog a nekad i neplanskog. I na festivalima omiljena disciplina svima im je prezentacija takozvanog „padanja“ pa se nakon smotre broje modrice, a ponekad i šavovi.

Veliko zanimanja za žudije

Ipak, Uskrsni ponedjeljak sada je već tradicionalno postao dan kada se rado okupljaju kako bi prezentirali i održali svoje običaje, a svake godine sve je veći broj onih koji sudjeluju. Ove godine na festivalu u Mliništima bit će njih čak 34. Odnedavno su im se pridružili i čuvari Kristova groba iz Vareša iz Bosne i Hercegovine, ali i kontinentalnih dijelova Hrvatske poput Marije Bistrice i Lobora.

“Svakom mještaninu čast je biti jedan od žudija pa su i liste čekanja već popunjene, no i svake godine javljaju se nova društva i bratovštine sa svojim zanimljivostima”, kaže Marko. Stoga za tradiciju straha nema.