Perković - simbol otvorenih rana Hrvatske

Josip Perković i nakon svog izručenja sigurno ostaje najpoznatiji simbol nekih od otvorenih rana hrvatskog društva. Jedna od njih je nedostatak volje za iskrenim i objektivnim suočavanjem sa komunističkom prošlošću te bivše jugoslovenske republike. Nedostaje i snage, a važnu ulogu ima i bolan nedostatak moralnog integriteta političkog establišmenta.

Vlada takođe i pravi strah od još dublje podele, već ionako politički posvađane hrvatske javnosti. Upravo je kroz slučaj bivšeg oficira tajne službe Perkovića postalo jasno da nisu dovoljne samo tirade i psovke na račun komunističkih tajnih službi. Takve izjave nemaju ništa zajedničko sa opsežnom obradom tog dela istorije Hrvatske. Slučaj Perković još jednom je pokazao šta Hrvatskoj zaista nedostaje: objektivni osvrt na rad tajnih službi i to, kako u komunističkom dobu, tako i u godinama posle proglašenja nezavisnosti.

Josip Perković imao je tipičnu sudbinu veoma velikog broja pripadnika tajne službe u Hrvatskoj koji su lako preživeli promenu nakon raspada Jugoslavije. Kao visoki oficir jugoslavenske komunističke tajne službe Udbe, Perković je bio zadužen za borbu protiv Hrvata protivnika komunizma koji su živeli u inostranstvu.

Od komuniste do domoljuba

Uprkos tome, nakon proglašenja nezavisnosti, praktično je preko noći nastavio da radi svoj posao i stvorio novu, sada hrvatsku tajnu službu. Pritom je tesno sarađivao sa Hrvatima iz inostranstva koji su delom zastupali ekstremne nacionalističke stavove i koje je, do pre nekoliko meseci, po službenoj dužnosti, proganjao.

To nije smetalo ni njemu, ni njegovim saradnicima. Zajedno sa novom antikomunističkom vladom aktivno je učestvovao u pripremama za rat za nezavisnost koji se približavao. Te činjenice, uz već ionako složen problem suočavanja sa prošlošću, dodatno zbunjuju mnoge Hrvate. Na taj način se na žalost topi i spremnost da se o tome konačno utvrde prave činjenice.

Zato je Josip Perković za Hrvate više od pukog saradnika tajne službe. On ih okrutno podseća na brojne nesrećne saveze prve vlade nezavisne Hrvatske, na oportunističku saradnju sa predstavnicima komunističke vlade i na mutne političke, ali delom i kriminalne poslove mnogih članova pokreta za nezavisnost. A podseća i na ekstremno desničarske nacionaliste koji su tada i te kako bili značajni, u politici i privredi.

Šamar žrtvama Udbe

Ali on podseća i na mnoge saradnike bivše komunističke tajne službe, Udbe. Takvih zločinaca za pisaćim stolom, doušnika i zakulisnih tipova bilo je i u crkvi, na univerzitetima, među prijateljima, čak i u sopstvenoj porodici. Za žrtve komunističkog režima pravi je šamar to što moraju da čitaju kako je, od oko 850 saradnika Udbe u Hrvatskoj, njih 750 nastavilo da radi u institucijama nezavisne i demokratske Hrvatske.

Za aktuelnog socijaldemokratskog premijera Hrvatske Zorana Milanovića, Perković je otelotvorenje ogromne blamaže. Nevešt pokušaj njegove vlade da zaštiti Perkovića od nemačkog pravosuđa, posebnim zakonom skrojenim samo po njegovoj meri, pretvorio se u potpunu katastrofu. Poverenje hrvatske javnosti i Brisela u Hrvatsku kao pravnu državu, žestoko je uzdrmano. Na kraju je Milanović, posle mnogo razbijenog porcelana, morao da ustukne. Kod Hrvata se još više učvrstilo uverenje u to da svi političari imaju „putera na glavi“ i da se međusobno štite, bez obzira na žrtve tajnih službi.

Posle izručenja Perkovića, ostaje samo nada da će on, svojim izjavama koje je najavio, pokrenuti lavinu i da će u Hrvatskoj polako nestati strah od opšte lustracije, dakle uklanjanja iz javnih službi osoba koje su politički opterećene. I ostaje nada da će žrtve tajnih službi mnogo glasnije podići svoj glas.

Iako su se gotovo svi protagonisti u ovom nečasnom igrokazu oko Perkovića pokazali u lošem svetlu, ipak postoji jasni pobednik: pravda. Perković je navodno bio saučesnik u brutalnom ubistvu jednog Hrvata u egzilu u Nemačkoj. Taj slučaj će verovatno, posle više od 30 godina, najzad moći da se razreši.

Komentar: Benjamin Pargan
Odgovorni urednik: Ivan Đerković