Svaki četvrti muškarac priznaje da je silovao

Istraživanje je zasnovano na anonimnim intervjuima sa više od 10.000 muškaraca starosti između 18 i 49 godina, koji su vođeni u Bangladešu, Kini, Kambodži, Indoneziji, Šri Lanki i Papui Novoj Gvineji. Svaki deseti ispitanik je priznao da je bar jednom na seksualni odnos primorao neku ženu sa kojom nije bio u vezi. A svaki četvrti ispitanik je rekao da je svoju suprugu ili prijateljicu bar jednom silovao.

Rezultati istraživanja su objavljeni 10. septembra 2013., istog dana kad je i sud u Indiji proglasio četvoricu muškaraca krivim za okrutno silovanje i ubistvo studentkinje prošle godine. Smrt ove 23-godišnjakinje je izazvala talas protesta u čitavoj zemlji, koji su trajali sedmicama, a rezultirali pooštravanjem zakona protiv seksualnog nasilja u Indiji. U razgovoru za DW, autorka istraživanja Ema Fulu ističe da isključivo pravne posljedice nisu dovoljne.

DW: Šta su ključni faktori, koji dovode da toga da se muškarci lako odlučuju na nasilje nad ženama?

Ema Fulu: Istraživanje pokazuje da postoje brojni faktori, koji muškarce upućuju na nasilje nad ženama. U to spadaju neravnopravnost muškaraca i žena, opšte prihvaćanje određenog načina ponašanja muškaraca koje dopušta nasilje. Osim toga, muškarci su često već i sami preživeli nasilje, recimo u detinjstvu. Uopšteno gledano u našoj studiji pronaći ćete primere u kojima muškarci sami jasno priznaju da su nasilni prema ženama i koji na žene gledaju kao manje vredne. Ili koji su i sami doživeli zlostavljanje ili bili svedocima nečeg sličnog. Mnogi se hvale time da su telesno žilavi, seksualno sposobni i da su nadmoćni u odnosu na žene.

U kojoj mjeri su rezultati ovog istraživanja pouzdani ili reprezentativni?

Muškarcima na primer nisu postavljana uopštena pitanja o "nasilju" ili o "silovanju", nego smo ih više pitali o konkretnim reakcijama i načinima ponašanja. Osim toga, u istraživanju su primenjene nove metode, kako bi se poboljšala preciznost podataka. I konačno, upoređivane su izjave muškaraca sa istraživanjima u kojima su izjave davale žene, i gde one govore o tome šta su doživljavale kao žrtve.

Zbog čega su za ispitivanje izabrane baš ove konkretne zemlje?

Mesta za istraživanje su izabrana kako bi ukazala na različitosti Azijsko-pacifičkog regiona. Izabrali smo južnu Aziju, istočnu Aziju i prostor Tihog okeana, među njima dve regije u kojima su donedavno vladali sukobi. Zapravo birali smo zemlje u kojima je do sad sprovođeno malo takvih istraživanja.

I šta je glavna poruka istraživanja?

Glavna poruka je da se nasilje može izbeći. Istraživanje je potvrdilo koliko je važna prevencija. Ako posmatramo starosno doba u kojoj su neki muškarci primenili nasilje, to nam pokazuje da moramo već jako rano početi da radimo sa mladićima. Moramo im pokazati pozitivne uzore, kako se ponašaju muškarci. Trebalo bi se više potruditi kako bi se sprečilo nasilje nad ženama. To je naš glavni savet. Jer velika rasprostranjenost nasilja pokazuje da krivično gonjenje nije dovoljno. Rezultati istraživanja pokazuju da se većina faktora, zbog kojih muškarci pribegavaju nasilju, može promeniti. A u istraživanju smo dobili i nove naznake i to od samih muškaraca, šta i gde treba menjati.

Naučnici su u svim tim zemljama u kojima su sprovođene ankete otkrili da je silovanje intimnih partnera više rasprostranjeno nego silovanje drugih žena. Kako to interpretirate?

To je vrlo važan pokazatelj, koliko je važno silovanje u braku tretirati kao krivično delo. U mnogim ovim zemljama silovanje u braku još se uvek se krivično ne goni. A ni priznanje silovanja nema nikakvih pravnih posledica. Ali osim na odgovarajućem pravnom okviru, moramo raditi i na tome da se promeni način razmišljanja. Na primer mišljenja da muškarci imaju pravo na telo neke žene, čak i bez njenog pristanka. Osim toga, treba promovisati zdrav i nenasilni oblik seksualnosti.

Što bi zapravo sve ove zemlje morale da urade, kako bi se efektivnije suprotstavile silovanju žena?

Moramo raditi na tome da se muškarcima ukaže na to da pripadnik jačeg ne mora da bude nasilan i da ljubavi prema ženama ne znači da je ta uloga narušena. Osim toga, moramo se boriti protiv nasilja nad decom i promovisati zdravo porodično okruženje. I naravno, moramo da osiguramo punu ravnopravnost žena i devojčica, i zaustaviti polnu diskriminaciju.

*Ema Fulu radi u "Partnerima za prevenciju", zajedničkom istraživačkom programu više organizacija UN nadležnih za prevenciju specifičnog polnog nasilja u području Azijsko-pacifičkog regiona.