Šta Bugari u stvari hoće od Makedonaca?

Nema racionalnog objašnjenja za bugarski veto na početak pregovora Brisela i Skoplja. Nacionalisti u prehodnoj Vladi u Sofiji su naprosto tim vetom htjeli da zaustave pad sopstvene popularnosti među građanima. Ali, otkud u Bugarskoj neka vrsta entuzijastičnog konsenzusa o ovom pitanju?

Kao da su Bugari očekivali da će se Makedonci, „oslobođeni“ od srpske hegemonije, vratiti njima – a onda bili razočarani što su susjedi razvili solidan sopstveni nacionalni identitet.

Moguće da je grčko odbijanje da prihvati ime tada nove republike podstaklo i bugarski nacionalni ego. Ali, dok je Atina postavljala Skoplju jasne uslove, današnji bugarski gnijev djeluje mutno i nelogično. I postavlja opasan presedan kojim bi se mogle potpaljivati tenzije između Srba i Kosovara, ili Poljaka i Ukrajinaca, i svih drugih zemalja koje imaju razne poglede na zajedničku istoriju.

Zaludne su nade Sjeverne Makedonije da bi EU mogla da primora Bugarsku da podigne rampu. Francuska favorizuje produbljivanje EU umjesto proširenja, dok su ekstremne desničarske partije u Evropi načelno skeptične prema prijemu zemalja sa znatnim udjelom muslimanskog stanovništva, što je slučaj u Sjevernoj Makedoniji.

Zavrzlama bi mogla da se riješi kompromisom koji bi objema stranama dozvolio da tvrde kako su pobijedile. Šta su, dakle, bugarski zahtjevi?

Prvo, oni hoće da makedonski susjedi priznaju da imaju bugarske korijene. U procesu razgovora, najednom je napuštena zvanična formulacija o „zajedničkoj istoriji“, a Makedonci su bili optuženi da su „ukrali“ bugarsku istoriju.

Nesretno izjednačavanje istorijskih činjenica i nacionalnog identiteta znači da obje strane pretpostavljaju da priznanje određenih događaja iz prošlosti nekoga automatski čini Bugarinom ili Makedoncem. Novo liberalno rukovodstvo u Sofiji obećalo je da će povećati obim pregovora. Do sada su se razgovori vrtjeli oko bilateralne istorijske komisije, koja je stavljena pred nemoguću misiju da iznađe jednu istinu o prošlosti.

Plan novog premijera Petkova je da pokrene pregovore o saobraćaju, ekonomiji, kulturi, bezbijednosti, dakle poljima koja su svakako bitnija za približavanje EU. Očekuje se da timovi stručnjaka izađu sa rezultatima do kraja francuskog predsjedavanja EU u julu ove godine. Komisija istoričara pak nema krajnji rok, i trebalo bi da nastavi sa radom tokom cijelog pristupnog procesa.

Sprječavanje govora mržnje je jedan od bugarskih zahtjeva koji nisu dovoljno precizno definisani. Primjeri idu od uvrjedljivih grafita ispisanih u Skoplju do skrnavljenja grobova bugarskih vojnika iz Drugog svjetskog rata.

Nije iznenađenje što je veto Sofije podgrijao negativna osjećanja. Nedavna anketa pokazala je da više od polovine Makedonaca vidi svoje istočne susjede kao neprijateljsku zemlju. Međusobnoj netrpeljivsoti samo doprinosi bugarski manir da susjednu naciju i njen jezik naziva „izmišljenim“.

Istorijski problemi se vuku od profašističkog režima u Bugarskoj koji je kolaborirao u nacističkim zločinima, kao i od ranog perioda jugoslovenskog komunizma, kada su mnogi Bugari u jugoslovenskoj Makedoniji bili silom asimilovani. Za sada pak nijedna zemlja nije spremna da se suoči sa istorijskom krivicom. Umjesto toga, upire se prostom preko plota.

Treći zahtjev Sofije tiče se ljudskih prava, to jest činjenice da Bugari ustavom susjedne zemlje nisu zvanično priznati kao zasebna manjina. Istina, diskriminacija ljudi koji se osećaju kao Bugari u Sjevernoj Makedoniji mogla bi biti ozbiljan problem. Ali, za tu diskriminaciju nema valjanih dokaza.

Nijedan takav slučaj nije završio pred Evropskim sudom za ljudska prava. Obično se navode primjeri pritisaka na ljude sa dvojnim državljanstvom, recimo gradonačelnika Skoplja ili pjevača koji je učestvovao na Evroviziji. A u isto vrijeme, bugarski premijer Petkov je kod kuće na meti kritika jer i sam ima dvojno državljanstvo - bugarsko i kanadsko.

Pa opet, brige Sofije nisu sasvim neutemeljene. Oko 120.000 makedonskih državljana dobilo je i bugarsko državljanstvo – ima ih dvanaest puta više od makedonskih Vlaha koji su priznati kao manjina u makedonskom Ustavu.

A gdje je tih 120.000 ljudi? Svi znaju odgovor: u zapadnoj Evropi. Do bugarskih pasoša se često dolazi tako što se podmiti gdje treba i falsifikuju porodična dokumenta.

Još se obrađuju rezultati popisa u Sjevernoj Makedoniji koji je obavljen prošle godine, ali se procjenjuje da se se svega tri hiljade ljudi na tom popisu izjasnili kao Bugari. U Sofiji tvrde da će ti ljudi biti diskriminisani i zastrašivani.

Upisivanje bugarske manjine u makeodnski Ustav možda izgleda lako, ali zahtjeva dvotrećinsku većinu u parlamentu u Skoplju. Makedonska opozicija bi se bez sumnje pobunila.

Ni sa bugarske strane ne bi bilo lako. Jer, ako bi Bugari u Sjevernoj Makedoniji bili priznati kao manjina, to bi značilo da (ostali) Makedonci nisu Bugari – a bugarski nacionalistički san kaže da jesu.

Na posljetku, krhki politički balans u Sofiji mogao bi da bude narušen ako se ode na još jedne, četvrte izbore zaredom. Populista Slavi Trifonov, osnivač jedne od četiri nove vladajuće stranke koja kontroliše Ministarstvo spoljnih poslova, nedavno je dao apsurdan prijedlog: Bugarska bi ukinula veto, ako bi je primili u Šengenski prostor, a Sjedinjene Države ukinule vize za bugarske građane.

Otkad je to moguće ucijenjivati nekog tako što prijetiš da ćeš pucati u sopstveno koljeno?

*Ivajlo Dičev je profesor antropologije na Univerzitetu u Sofiji. Predaje i u Francuskoj i SAD. Autor je više stručnih knjiga i eseja. 

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu