Bezgranično pravo na azil?

"Politički progonjeni uživaju pravo na azil". Tako piše kratko i jasno u članu 16a njemačkog Ustava. O gornjoj granici odnosno broju azilanata koju Njemačka može da primi ili realitiviziranju se tamo ne govori. Prema riječima hamburškog filozofa prava Reinharda Merkela Njemačka "jedna od sasvim malog broja zemalja, koje dopuštaju autentično, individualno pravo na azil." Međunarodno pravo, kako on kaže, ne poznaje takve mogućnosti, baš kao što ih u svom zakonu o azilu nema ni veliki broj ostalih država. A to se tako i željelo: Pod pritiskom ogromnog broja izbjeglica tokom i nakon Drugog svjetskog rata Savezna Republika Njemačka je dobila možda najvelikodušniji zakon o azilu. Do njegove promjene 1993. godine na snazi je bilo pravo na azil bez ograničenja.

Sve dok je samo razmjerno mali broj ljudi podnosio zahtjev za dobijanje političkog azila, politika i društvo nisu imali problem sa tim. Ipak tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji početkom 90-tih odjednom je stotine hiljada izbjeglica došlo u Njemačku. Tada su zabilježeni smrtonosni napadi na objekte u kojima su bili smješterni podnositelji zahtjeva za azil. Skoro trećina Nijemaca je u jednoj anketi početkom 1992. godine navela da broj podnositelja zahtjeva za azil mora biti smanjen.

Nakon jedne žestoke unutarpolitičke debate tadašnja koalicija CDU/CSU-FDP je uz podršku SPD-a, koji je bio u opoziciji, ograničila mogućnost za dobijanje azila. Najvažnija promjena je bila sljedeća: Onaj ko dolazi preko sigurne treće zemlje - a to su sve susjedne zemlje Njemačkoj - od 1993. godine ne može više imati pravo na azil. Teoretski gledano Njemačka se tim hermetički zatvorila. Činjenica je da je broj zahtjeva za azil od 1993. godine stalno opadao, sve do manje od 20.000 u godini 2007.

Tampon zona ne funkcionira više

Danas isti taj proj ljudi (20.000) dolazi u Njemačku samo u roku od dva do tri dana, uglavnom nekontrolirano. Državne službe odavno više ne znaju koliko ih je i iz kojih država migranti dolaze. Razlog zašto staro pravilo više ne funkcionira je jednostavno: Neke zemlje EU jednostavno dozvoljavaju da migranti prođu, umjesto da provjere njihove zahtjeve za azil i da se pobrinu za ljude onako kako bi to bila njihova obaveza na osnovu prava EU. "Tampon zona" trećih država više ne funkcionira. A Njemačka s druge strane ima doduše pravo da te ljude vrati natrag, ali od toga odustaje uglavnom iz političko-moralnih razloga.

Sredinom septembra je Savezna vlada pod utjecajem sve jačeg priliva izbjeglica privremeno ponovo uvela kontrolu na granici sa Austrijom. No migranti i dalje smiju preći granicu. I reforma prava na azil donesena krajem septembra, u kojoj su dodatne balkanske zemlje proglašene "zemljama sigurnog porijekla", čiji građani normalno ne mogu podnijeti zahtjev za azil, nije zaustavila priliv izbjeglica. Podjednako malo su tome doprinijele promjene pri zbrinjavanju podnositelja zahtjeva za azil i njihovom prvobitnom smještaju.

Može li Njemačka dugoročno odustati od gornje granice? Prije svih političari CSU-a žele dodatna ograničenja kada je riječ o pravu na azil ili kada je riječ o spajanju porodica. Pravno gledano je sve to teško. Ipak iako kada je riječ o političkom azilu ili ratnim izbjeglicama čisto pravno gledano ne postoji gornja granica, ipak postoje faktički granice prijema, granice zbrinjavanja ili finansijske granice.

Jednom će ipak doći do referenduma?

Reinhard Merkel kaže da je definiranje ovoga težak zadatak koji pripada politici. No pri tome nije riječ samo o "granicama onoga što apsolutno više nije moguće, već o granicama onoga što više nije prihvatljivo". O tome gdje su te granice u Njemačkoj se vodi debata u punom jeku. Brojni vjeruju - a tu se očito ubraja i njemačka kancelarka -, da gornja granica još dugo neće biti dostignuta. Drugi pak smatraju da je ona već pređena.

Filozof prava Merkel, koji sasvim slučajno ima isto ime kao i kancelarka, smatra da postoje granice prihvatljivog i na kulturološkom nivou. On je mišljenja da mora postojati "fundamentalno pravo političke zajednice", da "zadrži i odbrani svoje unutarnje strukture, svoj istorijski formiran način života i prije svega svoje principe ako postoji prijetnja da taj preintenzivni priliv migranata povrijedi unutarnju kulturu i način života." Ipak mnogo više nego kada je riječ o financijskom i organizatorskom opterećenju, kritičari na ovom mjestu prigovaraju da se Njemačka stalno mijenjala i da nije imala ni prava ni sredstava da se odupre jednoj takvoj promjeni.

Jedno drugo pitanje je da li će ikada morati biti postavljeno pitanje građanima o tome šta misle o svemu. Reinhard Merkel smatra da će uskoro doći trenutaka gdje će morati biti organizirani "ili novi izbori ili referendum o ovoj temi". U protivnom, strahuje da će se, "u Njemačkoj akumulirati potencijal nezadovoljstva koji bi se mogao osloboditi na destruktivan način na narednim izborima".