Dolivaju li srpski mediji ulje na vatru?

Srpski mediji pažljivo prate situaciju u Makedoniji, posebno kada se radi o „terorističkim napadima“, kako su u tim medijima odmah prozvani oružani sukobi u Kumanovu. U izvještajima je naglašavano da je Evropa previše blagonaklona prema „albanskom terorizmu“ i projektu Velike Albanije. Posebno mjesto u medijskim izvještajima su ipak zauzimale teorije po kojima sve što se dešavalo u Makedoniji ima veze sa najavljenim gasovodom Turski tok i namjerom Amerike da taj gasovod osujeti time što će ga blokirati kroz Makedoniju, i to tako što će na vlast dovesti marionetsku vladu.

Može se reći da je tek makedonska politička kriza, praćena bezbjednosnim izazovima, zapravo dovela do toga da se srpska javnost malo bolje upozna sa dešavanjima u Makedoniji. Do čitalaca ta dešavanja stižu pojačana apokaliptičnim naslovima poput: „Rat u režiji Amerike“, „Poslije Makedonije prave haos i u Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj“, „Kumanovo – mali korak ka Velikoj Albaniji“, „Ramuš naredio, Rama odobrio“,…

Ostaci devedesetih

„Imamo priču koja pomalo izlazi iz okvira realnih tenzija i sukoba i koja se uklapa u neke druge srpske priče, a to je da bi neki mediji i pojedinci u Srbiji bili možda najsretniji kada bi izbio Treći svjetski rat. U tom smislu veoma egzaltirano i sa povišenim stepenom interesovanja doživljavaju navodnu mogućnost novog balkanskog rata“, kaže za DW Zoran Panović, glavni urednik dnevnika „Danas“. Dodaje da se Makedonija u Srbiji percipira kao država koja nema budućnost zbog etničke podijeljenosti, ali i kao država koja je, eto, uradila sve što je Zapad od nje tražio pa se opet nije pomjerila nigdje. A uz to, kako to izvještavaju mediji, ima i oružane napade u sklopu stvaranja Velike Albanije.

U srpskim medijima svakako ima dosta recidiva ponašanja iz devedesetih godina, smatra Panović. On ipak ističe da glavni mediji u Srbiji, prije svega RTS kao najveći medij, više nisu repetitori mržnje, ksenofobije i ratnog huškanja. „To se odnosi i na neke glavne štampane medije. Možda najveće doze recidiva dolaze iz sfere nekoliko tabloida, u kojima medijsko pokrivanje raznih događaja, pa i ovih u Makedoniji, ponekad zaista podsjeća na devedesete godine“, navodi Panović.

Ozbiljni i oni drugi

Prosta činjenica je da u Srbiji imate ozbiljne medije i one druge, kaže za DW Zoran Dragišić, profesor Fakulteta za bezbjednost u Beogradu. „Tu imate i medije koji su senzacionalističkim naslovima o paljenju Balkana samo dolivali ulje na vatru. Mislim da tu vrstu medija više čitaju oni koje zanima privatni život starleta, a da su oni koji su željeli da saznaju šta se dešava u Makedoniji to ipak činili prateći ozbiljne medije. Tu se ipak mora primijetiti da nije baš sve pretjerivanje medija, jer su mnogi zvaničnici govorili koješta, a to se prije svega odnosi na zvaničnike sa albanske strane. Tada se ne može pripisivati krivica medijima koji su samo prenosili izjave“, smatra Dragišić.

On kaže da je nemoguće procijeniti da li je ijedna apokaliptična najava srpskih medija tačna jer se zapravo još i ne zna šta se desilo u Kumanovu. „Realnu opasnost predstavlja ideja Velike Albanije na koju se albanski političari pozivaju uvijek kada žele da prikupe političke poene. A koliko je ovaj teroristički akt bio korak ka stvaranju Albanije – to u ovom trenutku niko sa sigurnošću ne može da kaže.“ Dragišić ne vjeruje da će se kriza preliti u Srbiju, iako i tu postoji krizni potencijal. „Ali, da je ideja bila da se ta kriza prelije na Srbiju, ona bi se već prelila.“