Ne bojimo se kritikovati islam

Danska policija je brzo došla do tog zaključka - ubica iz Kopenhagena je, po svemu sudeći, uzeo napad u Parizu kao uzor. Bio je to napad u tri čina, slično kao kod masakra u redakciji časopisa Šarli Ebdo i pucnjave u jevrejskoj samoposluzi – najpre napad na slobodu mišljenja, zatim na Jevreje i, na kraju, obračun sa policijom. Snage bezbijednosti u Evropi reaguju nervozno, političari jedni drugima obećavaju pomoć i podršku, a premijerka Danske se zavjetuje da će biti odbijen svaki napad na otvoreno i slobodno dansko društvo. Ipak, osjećaj koji preovladava je određena vrsta nemoći. Odmah nakon napada otkazana je karnevalska povorka u njemačkom Braunšvajgu. Da li je to samo posljedica nervoze i straha ili je zaista bilo naznaka da se napad planira?

Bez kompromisa

Uz sav opravdani oprez – čak i ako je policija imala konkretna saznanja – ne možemo da dopustimo islamistima koji su na ratnoj nozi sa našim društvenim poretkom i običajima da nam određuju svakodnevicu. Poslije svakog od ovih napada, mora da važi princip koji je glasno iskazan i na upečatljivim demonstracijama u Parizu: „Ne plašimo se.“ Naravno da to nije lako, ali oni koji dozvole strahu da caruje u ovim okolnostima, već su izgubili.

I izgubljen je i svaki pokušaj da se umire duhovi idejama poput zabrane bogohuljenja i sličnim kompromisima, koji su usmjereni prema očekivanjima određenog broja muslimana. Šta dolazi poslije tog poteza? Iz raznih evropskih gradova već stižu vijesti o samozvanim muslimanskim čuvarima koji maltretiraju ili prijete djevojkama u kratkim suknjama ili mladim ljudima koji idu u provod. Šta je sljedeće, obaveza da žene nose marame?

Otvoreno i kritički

Naša društva u Evropi nikada neće odgovarati zahtjevima vehabija ili drugih ekstremnih grupa u islamu. To ne bi ni smjelo da se desi, ni po koju cijenu i ni pod bilo kakvim okolnostima. Da bi to postalo sasvim jasno, rasprava mora da se vodi potpuno otvoreno i kritički. I tu nam ne pomažu teološke debate o manje ili više nasilnom hrišćanstvu, islamu ili drugim velikim religijama. Iz radikalnog krila islama dolaze najnoviji napadi i generalno agresivni ton protiv onih koji drugačije vjeruju, a to ne može da se objasni niti oslabi pogibijom tokom krstaških ratova ili posljedicama španske inkvizicije. Niti je više validna primjedba većine muslimana, koji su tolerantni i vole slobodu, da ne moraju da se bave ekstremizmom manjine. Njima pod ovim okolnostima ne preostaje gotovo ništa drugo neko da se aktivno razračunaju sa usijanim glavama i nasilnicima u sopstvenoj religiji. Unutar islama je odavno potrebna politička i teološka debata o razvitku religije u 21. vijeku, i o odnosu prema istoriji i tradiciji.

I zbog toga bi i mi Evropljani trebalo da imamo hrabrosti da otvoreno vodimo politički obračun oko ovih tema. I to na osnovu našeg pravnog poretka: nema pregovora o slobodi mišljenja, razdvajanju crkve i države i ravnopravnosti polova. Sudar između liberalnih vrijednosti koje važe u našim društvima i one vrste islama koja ne razlikuje državno pravo i privatnu vjeru, temeljni je sukob koji ne može da se prećuti. Sloboda da se misli drugačije je dostignuće koje moramo da branimo jer ono daje prostor unutar kojeg svako može da bude posvećen nečemu – kao hrišćanin, musliman, Jevrejin, Hindus, ateista ili sljedbenik bilo koje druge duhovne ideje.

Zapovijesti Ustava važe za sve

Nijedan musliman u našoj sredini ne smije da nameće nekom ko drugačije vjeruje svoje shvatanje zemaljskog i vječnog života, a isto važi i za tradicije i običaje. Istovremeno, on uživa slobodu da praktikuje svoju religiju, koja u mnogim islamskim zemljama više nije zaštićena. Osnova za suživot u Njemačkoj je Ustav. Tamo je zapisano sve što je neophodno, i to važi za sve koji žive u oblasti na koje se on odnosi, bez izuzetka. Premijerka Danske je u pravu: moramo da odbijemo napade onih koji žele da nasrnu na naša otvorena i slobodna društva.