Hrvatska: Za povrat židovske imovine nema političke volje

„CEDEK znači pravda. Udruga CEDEK koja je osnovana 2004. godine se isključivo bori za jedno, a to je pravda", istaknuo je odmah na početku našeg razgovora prvi predsjednik, a sadašnji tajnik ove udruge Daniel Deutsch. On je bio i predsjednik hrvatske B'nai B'rith lože Gavro Schwarz i kaže da je i B'nai B'rith, jedna od najvećih svjetskih židovskih organizacija, podržao rezoluciju sa zahtjevima udruge.

A zahtjevi su sljedeći: "Kao prvo, da povrat imovine počinje s 1941. a ne s 1945. godinom. Da povrat mogu ostvariti sve zainteresirane osobe koje mogu dokazati da su imale tu imovinu, bez obzira na njihov nasljedni red ili na državljanstvo. Da se restitucija odvija primarno po sustavu naturalne restitucije, a ukoliko to nije moguće onda kao kompenzacija."

On napominje da je udruzi uzor njemački zakon iz 1995. koji regulira povrat imovine oduzete u razdoblje od siječnja 1933. do svibnja 1945.

I objašnjava: „Ono što je za nas najkatastrofalnije u tom cijelom povratu imovine je to što ovaj Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine počinje s 1945. Znači da razdoblje od 1941. do 1945. uopće nije uključeno."

„To je ono što je najkatastrofalnije"

Daniel Deutsch je ispričao da je delegacija CEDEK-a svojedobno razgovarala s Vladimirom Šeksom, koji je tom prilikom rekao kako on smatra da se zakon odnosi i na razdoblje od 1941. do 1945. „Ja sam mu na to odgovorio: ‘Da, uključeno je tako da se vraća onima koji su oduzeli našu imovinu i njima se sad to vraća natrag.'"

Naime, nakon proglašenja NDH u travnju 1941. godine na temelju rasnih zakona počela je pljačka privatne imovine, koja je potom najčešće dodjeljivana osobama bliskima režimu ili im je prodavana uz simboličnu naknadu. A dotadašnji vlasnici su ubijani, odvođeni u koncentracijske logore ili su u najboljem slučaju uspjeli spasiti goli život i pobjeći iz zemlje.

A kad je 1945. NDH poražena, Titov režim je onima koji su postali vlasnici oduzete imovine nakon 1941. konfiscirao tu imovinu kao narodnim neprijateljima. I sada ti isti imaju pravo da im se na temelju postojećeg zakona vrati imovina koja u stvari i nije bila njihova, ističe tajnik udruge CEDEK.

I dodaje: „To je ono što je najkatastrofalnije u svemu tome. Svi šute i nitko se ne želi izjašnjavati o tome. Ti ljudi imaju pravo na naturalnu restituciju, dakle njima se sve vraća onako kao što im je oduzeto 1945. godine. Masa njih je već dobila tu imovinu i uživa ju već dobar dio godina, da ne kažem desetljećima. Znam puno slučajeva gdje su se vraćale i stambene zgrade i drugo, ono što nije bilo njihovo. Dakle oni su dobili povrat imovine koju su konfiscirali od 1941."

Nije bilo razumijevanja na političkoj razini

Predstavnici udruge CEDEK proteklih su desetljeća uvijek iznova razgovarali s političarima o toj nepravdi, kako s domaćima, tako i sa stranima. „Razgovarali smo sa svim predsjednicima države od 1990. do danas, osim s Kolindom Grabar-Kitarović koja nas nije htjela primiti i sa Zoranom Milanovićem, s kojim mi ne želimo razgovarati. Ja sam razgovarao i s Franjom Tuđmanom, s obzirom da sam se poznavao privatno s njim još puno prije nego što je postao predsjednik i mogu reći da on nije pokazivao interes da se taj problem riješi. A ostali predsjednici, Stjepan Mesić i Ivo Josipović, oni su davali podršku toj ideji, ali nisam mogao primijetiti da bi se zauzeli za to i pomogli nam", kaže Deutsch.

Razgovarali su i s većinom dosadašnjih ministara pravosuđa i nekoliko potpredsjednika vlade, ali nisu ništa postigli. I tako su, kako kaže, njihovi rezultati, nažalost, skromni jer nisu naišli na razumijevanje na političkoj razini. Jedino što je realizirano je da se sada i strani državljani mogu uključiti u proces povrata imovine, isto kao i hrvatski državljani, što je bio od početka jedan od temeljenih zahtjeva CEDEK-a.

On ističe: „Mi smo uvijek naglašavali na svim našim sastancima, u svim našim razgovorima, da mi želimo restituciju imovine isto tako kao što je država riješila s Katoličkom crkvom. Ni bolje, ni lošije."

Nepravda nastavljena privatizacijom

Udruga CEDEK je od osnutka do danas imala oko 50 članova, od kojih je polovica riješila svoj problem nagodbom s državom i odrekla se daljnjih potraživanja. „Mi znamo da u ovom trenutku imamo oko 25 zahtjeva prema državi za povrat imovine naših članova koji još nisu riješeni. Između pet i osam podnositelja zahtjeva je u Hrvatskoj, ostali se nalaze u inozemstvu. Naravno, ako dođe do korekcije tog zakona naći će se sigurno još određeni broj ljudi koji će podnijeti zahtjev. Računam s otprilike 20 do 30 ljudi koji će tražiti svoju imovinu."

On priča da u kartoteci udruge imaju i tri, četiri obitelji koje nikada nisu podnijele zahtjev za povrat imovine: „Neki dan me zvala jedna gospođa, rođena u Zagrebu, njezini roditelji su iz Zagreba. A ona je živjela u Americi i uopće nije znala za to. Imamo među našim članovima i ljude koji su bili u Zagrebu ali jednostavno iz nekog razloga nisu znali što je njihova imovina, jer su im baka i djed umrli. Treba reći da su to ljudi kojima je danas otprilike 40, 50 godina, dakle koji su prije 30 godina praktički bili djeca kad se o tome razgovaralo."

Tajnik udruge CEDEK napominje da je od 1990. do danas masa te imovine pretvorbom i privatizacijom završila u tuđem vlasništvu: „A prodalo se u bescjenje. I postalo privatno vlasništvo određenih ljudi koji nikakve veze s tim nemaju."

„Židovstvo u Hrvatskoj je završilo"

Među one koji nisu riješili problem povrata imovine pripada i sam Daniel Deutsch: „Ja sam drugo koljeno, to nije bila imovina mojih roditelja nego mojih djedova i baka i s jedne i s druge strane. Riješio sam djelomično."

Veliki problem za nasljednike obitelji koje su masovno stradale u doba Drugog svjetskog rata je i odredba da pravo na povrat imovine ima samo prvi nasljedni red. „To znači da ja mogu naslijediti moje roditelje, a oni mogu naslijediti svoje roditelje, dakle ako je ujak moje mame bio vlasnik kuće, ona nema pravo na tu imovinu. Imamo primjer predsjednika naše udruge doktora Marka Ivanovića Krausa koji je tražio imovinu svoga oca koji je 1941., kad je vidio što se događa, prebacio vlasništvo zgrade u centru Zagreba na ime svoje žene koja je bila katolkinja. Ivanović Kraus ne može naslijediti tu nekretninu jer supruga njegovog oca nije bila njegova prava majka", priča Deutsch i naglašava: „To je za nas amoralno, jer se radi o obiteljima koje su desetkovane."

„Ja dolazim iz takve obitelji u kojoj se stalno oduzimala imovina. Nama se oduzimala imovina 1941., 1945., 1958., pa i kasnije različitim uredbama, ono što je ostalo malo, mrvice, čak i to se oduzelo", kaže Deutsch.

Na pitanje kako izgleda danas židovski život u Hrvatskoj, Daniel Deutsch kaže da on još postoji, ali je „minimalan". „Ostalo je tako malo ljudi da ja mislim da za 20, 30 godina njih više uopće neće biti. Židovstvo u Hrvatskoj je završilo: ovo su ostaci ostataka. I kada moja generacija i još možda sljedeća generacija izumre, tu više neće biti nikoga. Od one velebne zajednice koja je bila prije Drugog svjetskog rata, što slučajno znam jer su moji roditelji, moji djedovi i bake bili članovi, mislim da je u Zagrebu bilo 20.000 članova, danas u cijeloj Hrvatskoj je možda 1.000 ljudi koji imaju tu vjeru i porijeklo."

„Mi već i od prije 1990. tražimo povrat imovine, no to sve skupa ima nekog smisla tako dugo dok smo mi još živi. U trenutku kada mi izumremo to sve skupa nema smisla. Dakle ako država to misli vratiti neka vrati odmah, jer za 30 godina će biti prekasno", zaključuje tajnik udruge CEDEK Daniel Deutsch.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na  Instagramu