Ikea u Hrvatskoj

Otvaranje robne kuće švedskog proizvođača namještaja Ikea u Zagrebu prošlog tjedna privuklo je očekivano veliku pozornost javnosti, ali i nekih od najviših hrvatskih političara. Predsjednik RH Ivo Josipović, koji je s domaćinima na otvaranju svečano presjekao simboličku plavo-žutu vrpcu, tom je prigodom izjavio kako je riječ o jednoj od najvećih investicija u Hrvatskoj i kako to pokazuje da je Hrvatska mjesto u kojem investitori mogu planirati svoju budućnost.

Potpredsjednik vlade Branko Grčić dometnuo je pak kako je državna potpora toj investiciji (preko 300 milijuna kuna od ukupnih oko 700 milijuna) korisno upotrjebljen novac i da pritom ne treba tražiti „dlaku u jajetu“. Ipak, nismo bili skloni poslušati njegovu sugestiju, držeći kako se radi o nečem znatno ozbiljnijem od poslovične dlake. A nije posrijedi samo činjenica da je, dakle, oko 350 novih radnih mjesta u Ikei tako plaćeno s gotovo milijun kuna javnog novca za svako od njih – u svakom slučaju preskupo.

Nedostatak razvojne strategije

Vladimir Cvijanović, ekonomski analitičar i član nevladine organizacije Grupa 22, za Deutsche Welle je izjavio kako ga takva topla podrška ne čudi. Naše vlasti, naime, vole se deklarirati kao otvorene za investicije. „Na otvorenju takvog centra se lijepo i slikati“, primjećuje Cvijanović, „pa možda ponetko povjeruje da se nešto doista pomiče u domaćoj privredi“. Osim toga, on napominje kako se Ikea otvorila unatoč nedostatku razvojne strategije na nacionalnoj razini i tome što se tek nedavno napisana industrijska strategija tek treba staviti u upotrebu za kvalitetno pozicioniranje u međunarodnoj razmjeni.

„Osim toga, jednako kao što ne procjenjujemo socioekonomske učinke novih zakona, iako to Hrvatska mora raditi, tako nigdje ne vidim službenu procjenu učinaka ove investicije. A lako je moguće da će njeni učinci biti negativni, ako se uvoz namještaja značajno poveća i to ujedno ugrozi domaća radna mjesta u ostalim sektorima“, smatra Vladimir Cvijanović.

Fatalna ekonomska politika

Uistinu, više nego upadljivo nameće se zatim pitanje – kakva je to javna (su)investicija, i gdje je njezino mjesto u državnoj ekonomskoj politici? Ne treba posebno obrazlagati da tu teško može biti ikakvog govora o razvojnom značaju. Obratimo pozornost na postojeći širi kontekst domaće drvno-prerađivačke industrije. Precizne naglaske o tome iznijeli su lani sami proizvođači na sektorskoj konferenciji u Opatiji. Djelatnost im dugo stagnira, no i dalje zastupaju osam posto hrvatskog izvoza. Zajedno s primarnom industrijom šumarstva, te grane okupljaju oko 50 tisuća radnika.

Ukratko, problemi se mogu svesti ponajprije na nevoljkost države da drvoprerađivače zaštiti od tržišta onako kako to rade bolje uređene članice EU-a. Prioritet bi morala biti potaknuta vezanost šumarstva i prerade, olakšani uvjeti klasteriranja proizvođača, strateški te državno zastupani odnos prema inozemnim kupcima i EU-fondovima, privilegirana pozicija u javnim nabavama, strateški odnos prema upotrebi drvne biomase u energetici, tehnološko-razvojni programi, itd. No država je nažalost podbacila u većini tih aspekata.

To nas dovodi k strategiji industrijske politike i u prvom redu generalnom odnosu naspram izvoznika. Kao i svi ostali proizvođači koji ponudu nipošto ne iscrpljuju na domaćem tržištu, ovu industriju fatalno pogađa monetarna politika koja još iz pretprošlog desetljeća ide na ruku uvoznicima i trgovcima u Hrvatskoj. Kao što sama Ikea nije jedini niti glavni problem hrvatske drvno-prerađivačke djelatnosti, tako se ni dubiozna monetarna politika ne odnosi samo na nju. I što da onda radimo s citiranim izjavama naših političara?

Slijepa vjera u stranog ulagača

„Ne znam rade li to političari svjesno ili bez razmišljanja slijede nečiji diktat“, rekao nam je o tome ekonomist i akademik Zvonimir Baletić, „ali barem bi ekspertima to moralo biti jasno. Proizvodnja se zapostavlja od pretvorbe i privatizacije te ratnog doba. Zabluda je očekivati da će nam je obnoviti strani ulagači.“ Baletić objašnjava da smo nekoć raspolagali industrijom razmjerno visokog potencijala, tehnološki dijelom zavidno kvalitetnoj i uvelike izvozno orijentiranoj. A on misli da je stanje predugo takvo da se domaćim i stranim poduzetnicima ovdje kudikamo više isplati uvoziti i prodavati, negoli proizvoditi u Hrvatskoj.

U osnovi pristupa toj problematici, dakle, nefleksibilna je monetarna politika. „Strani investitor u kojeg mnogi slijepo vjeruju, samo naizgled prodaje svoju robu za našu valutu. Jer, naša centralna banka se obavezala da će mu taj novac u cijelosti pretvoriti u njegovu valutu. Mi našu sistematski precjenjujemo, pa strana svakako ispada bolja i jača“, tumači Zvonimir Baletić. Nije teško zaključiti da je domaća proizvodnja pritom u kronično inferiornom položaju, kao i domaći čovjek koji dakako troši isključivo hrvatsku valutu.