Iza nas je strašna godina

Godina dvije hiljade i petnaesta biješe tjeskobna. Godina kriza, ratova i katastrofa. Godina raspada starog poretka, godina demonstracije moći, monstruoznih terorističkih napada u Parizu, Bejrutu i Bamaku, godina velikih seoba i društvenih prevrata. Da li je to i prelomna godina, godina smjene epoha? Istorijski rez?

1989. je američki istoričar Frensis Fukojama tvrdio da smo došli do „kraja istorije“. Bio je siguran da će nakon implozije komunističkih država svugdje u svijetu trijumfovati liberalne demokratije zapadnog tipa. Četvrt vijeka poslije toga možemo konstatovati da je njegova procjena bila pogrešna. Desilo se suprotno. Svijetom vlada veliki politički nered. Svijet se potresa, a epicentar je na Bliskom istoku.

Uspon „Islamske države“

Naizgled neosporna istina jeste teza da neće biti bliskoistočnog mira bez rješenja palestinskog problema. Zaista će taj konflikt oko budućnosti Palestinaca morati da bude riješen, ali on je u godini koja je iza nas bio potisnut drugim regionalnim žarištem. Brz uspon takozvane „Islamske države“, beskrajna brutalnost njenih pobornika, njihova volja da preuzmu vlast u Siriji i Iraku i da ustanove kalifat po tradiciji ranog islama zasjenili su palestinsko pitanje. Sto godina poslije uspostavljanja bliskoistočnog poretka nakon Prvog svjetskog rata, taj poredak iščezava pred našim očima. Kurdi ponovo sanjaju o svojoj državi, a Sirijci i Iračani moraju da se plaše za sudbinu svojih država – one se mogu raspasti ili biti promijenjene do neprepoznavanja.

Sa Bliskog istoka svijetom se širi terorizam. Krizne linije spajaju Afriku i Aziju. Od Bangladeša do Malija islamizam potresa mnoge zemlje, bez obzira da li se zvao Al kaida, Boko haram, Al Nusra ili Al šabab. Eksplozivni talasi terorizma zapljusnuli su i evropski kontinent. Pariz je bio dva puta pogođen, time je Evropa izgubila osjećanje da je bezbjedna.

Uprkos svim izbjeglicama koje primaju prije svega Njemačka, Švedska i Austrija, evropski kontinent počinje da istura bodlje kao jež, zatvara granice i svađa se zbog izbjeglica. Uspon desničarskih populista ne može da se previdi, to frustrira. Još nema odgovarajućeg odgovora društva i politike.

Istovremeno, Evropa je morala da doživi rat na svom pragu, u Ukrajini. Zahvaljujući francusko-njemačkoj diplomatskoj inicijativi konflikt je zamrznut. Ali ne i više od toga. Postala je vidljiva i spoljnopolitička slabost Evropljana. Malo postižu, nemaju samopouzdanja i rijetko će se odvažiti na potrebne korake. Poslije izjave Angele Merkel "uspjećemo“ u rješavanju izbjegličke krize, na nivou Evropske unije nije uslijedio uzvik "yes we can". Umjesto toga sumnja i bojažljivost. To je premalo za aktera koji želi da učestvuje u kreiranju svjetske politike.

Povratak Rusije na svjetsku političku scenu

Godina je potvrdila još dva saznanja: Rusija je, uprkos svim sankcijama, opet na svjetskoj političkoj sceni. Putin je svojom politikom moći rehabilitovao zemlju. A Obamine Sjedinjene Američke Države se povlače, jer je u jeku predizborna kampanja. Ali i Obama, kojem je ostalo još godinu dana predsjedničke vlasti, ima hladnu, racionalnu računicu po kojoj Amerika ne može i prije svega neće da rješava sve probleme svijeta.

Godina koja je za nama nije označila kraj epohe. Međutim, postalo je vidljivo da se krize međusobno globalno prepliću i da je sve teže pronaći za njih globalna rješenja. Posljedica je da politika postaje sve više nacionalna i da su Ujedinjene nacije postale samo pozornica. Za nastupe ali ne i za rješenja. Stoga je ova godina bila tjeskobna, teška, strašna, ali i zato jer skoro da nije ostavila mjesta za nadu da će godina koja slijedi biti bolja.