Još jedan čin tužne predstave oko Kosova
10. septembar 2018
Nedeljama skoro da nije bilo druge teme na Balkanu. Te Srbija i Kosovo pred sporazumom, te Tači i Vučić rade na rješenju, te razmjena teritorija moguća… Vrhunac te inscenacije – na koju je pala i međunarodna javnost – trebalo je da bude obraćanje predsjednika Srbije mještanima Mitrovice . Najavljivan je istorijski govor, spekulisalo se da će tu biti naznačen pravac u kojem će se stvari odvijati, naime u pravcu pomirenja, normalizacije i mirnog suživota… No od toga nije ispalo ništa.
Nakon sedmica političke nade došao je vikend hladnog otrežnjenja. Dugo planirani nastavak dijaloga dvojice predjsednika propao je u petak, jer se Vučić osjećao prevarenim, pa je poslao svog direktora Kancelarije za Kosovo da govori o „lažima i pokvarenostima" Prištine. A dugoočekivani istorijski govor u Mitrovici sve se u stvari na ponavljanje starih pozicija. Umjesto novog pravca, Vučić je nastavio starim uz velike riječi: ništa od priznanja Kosova, ništa od korekcije granica.
Šta se dogodilo pa su se naduvana očekivanja u dil dvojice predsjednika raspršila kao mjehur od sapunice? Da li se išta desilo iza kulisa ili je sve od početka bilo novi akt uobičajenog balkanskog teatra?
Prevelika zadaća?
Istina je da kosovski predsjednik, za razliku od beogradskog kolege, na unutrašnjem planu stoji pod enormnim pritiskom. I vlada i opozicija mu stavljaju klipove u točkove.
Jasno je i da između Kosova i Srbije ima osjetljivih tema koje valja razjasniti kako bi rješenje bilo moguće. Kosovo hoće prije svega jedno: priznanje, to jest sklanjanje srpske blokade ka putu u UN. Srbija sa druge strane želi da rješi stvar čuvajući obraz kako bi napredovala ka EU. To je svima jasno.
Ali između je niz koraka. Šta je sa pravima manjina? Zaštitom crkava i kulturnih spomenika? Korišćenjem prirodnih resursa na sjeveru Kosova? Ta lista može da se nastavi u nedogled.
Pa opet, čemu sav ovaj cirkus? Kako to da dvojica predsjednika navodno prvi put teže konkretnom rešenju, ali onda na prvoj krivini izleću sa puta kompromisa? Potpuno suprotno premijerima Grčke i Makedonije koji su pokazali da je moguće proći i kroz oštrije krivine.
Kako da stanovništvo bude pripremljeno na rješenje ako njihovi lideri nisu spremni da zajednički brane zajednički koncept? Ili da makar vuku na istu stranu? Tužnoj predstavi samo je dodat još jedan čin koji ide preko leđa običnih ljudi, podstiče emocije i strahove.
Loša beskonačnost
Na marginama blokada puteva u nedjelju su napadani novinari iz Srbije, među njima i dvije reporterke DW, samo zato što su imale automobil sa srpskim tablicama. Umjesto raspirivanja, klimu etniziranog straha i nasilja trebalo bi ublažavati. Ali za to su potrebni lideri koji su odlučni u odbrani demokratije, a ne u rabljenju nacionalističke retorike koja produbljuje stare rovove.
Ostaje nada u intenzivno evropsko posredovanje oko kojeg se trudi Federika Mogerini. Ulazi se u cajtnot, na proljeće su evropski izbori pa se ne da ni prognozirati šta će biti poslije. Uz to već dugo gasne nekada blještava privlačnost EU kojom bi se mogao isposlovati kompromis.
Pitanje je da li su akteri potpuno digli ruke od koncepta prema kojem je rešenje neophodno što prije. Vučić je u Mitrovici ponovo govorio ne o mesecima, već o godinama i decenijama. Bez političara iz Beograda i Prištine – pogotovo bez Vučića koji u Srbiji ima svevlast – neće biti napretka. Možemo se pripremiti za još drame, jer hepi end ove predstave još nije na vidiku, a niko ne zna koliko činova ima do kraja.