Porodilište ni(je) mjesto iz horor filma

24 sata provedena na porođajnom stolu, pretrpljeni strah i na kraju hitan carski rez Vesni Lepir niko ne može nadoknaditi. Sve je moglo proći drugačije, ističe ona. Trauma koju nosi iz porodilišta je ogromna. “Odmah na početku bilo je očigledno da sam slučaj za carski rez i da je prirodan porod gotovo nemoguć, tako su mi doktori i babice rekli. Međutim, njihova smjena se završila i otišli su”, priča Vesna.

Ogorčena, s ljutnjom i s mnogo detalja opisuje šta se sve dešavalo u porodilištu tokom ta preduga dvadeset i četiri sata. “Bolove i iscrpljenost neću ni da spominjem. Dva puta sam se onesvijestila na stolu. Ali najteže mi pada odnos medicinskog osoblja prema pacijentima. Doktorica koja je došla u sljedeću smjenu bukvalno je galamila na mene. Tvrdila je da mogu prirodno da se porodim, uprkos procjeni njenih kolega”. Ovaj slučaj, kao i mnogi drugi u banjalučkom porodilištu nije prošao bez mita, ili popularno nazvanog “čašćenja” doktora.

100 evra za carski rez

“Bili smo protiv toga, ali moj suprug je bio očajan i odlučio da počasti doktoricu. Dao joj je 100 evra. Ona me je ponovo ostavila samu, otišla u vizitu i tek nakon još jednog pokušaja prirodnog poroda, uradila mi je carski rez”.

Vesna se nada da je njeno iskustvo ekstreman slučaj i da jednostavno “nije imala sreće”. Ali brojne priče drugih žena pokazuju da porodilje nemaju zadovoljavajući tretman. Niko se ne žali na staru i dotrajalu opremu, već na nemogućnost bilo kakvog izbora.

“Zašto ne bismo imale pravo da odlučujemo o osnovnim stvarima. Npr. položaj prilikom poroda. Ležeći položaj koji je kod nas obavezan je najteži za ženu. Već u Sarajevu porodilje mogu da kleknu, čučnu, da koriste silu gravitacije. Kod nas je to nemoguće”, objašnjava Vlatka Bojanić koja vodi školu za trudnice u Banjaluci.

Ona ističe još jedan veliki problem i potrebu koja se ženama uskraćuje. “Žene ne smiju piti vodu, ne daje im se tečnost. U drugim porodilištima to nije slučaj, ali ovdje imaju svoja objašnjenja zašto je to tako.”

Naša sagovornica s početka priče, Vesna Lepir, nije popila ni kap vode više od trideset sati. Uslijedila je operacija, tako da se taj period dodatno produžio.

Položaj prilikom poroda i mogućnost uzimanja tečnosti, su prema Vlatkinim riječima krucijalne stvari i nisu teške za promijeniti.

U Banjaluci je nedavno osnovana neformalna grupa “DRIP” (Djeca, roditelji i porodilje). Njene članice smatraju da su reproduktivna prava žena u Banjaluci ugrožena, da građanke o njima nisu dovoljne informisane i da je ta prava teško ostvariti.

Prisustvo oca porođaju košta 500 KM

“Želimo da se o ovome govori, da žene znaju koja su njihova prava i izbori. Da zahtijevaju ono što se u svijetu i u našem regionu podrazumijeva. Ne govorimo o skupoj opremi, već samo o pristupu i osnovnim potrebama”, objašnjava Dajana Šipraga Zlojutro, jedna od osnivačica grupe.

Prisustvo oca porođaju u banjalučkom porodilištu košta 500 KM. U Mostaru je ova „usluga“ besplatna, kaže Dajana. „Imamo dokumente gdje stoji da je jedan otac platio 500 KM, a imamo slučaj gdje nije platio ništa. Ostalo je nejasno kako je to moguće“, ističe ona.

Na formiranje grupe DRIP uticala je činjenica da se institucije u Banjaluci uglavnom ne izjašnjavaju o trenutno lošem stanju reproduktivnih prava i zdravlja žena.

Do trenutka objavljivanja ovog teksta, redakciji DW nisu stigli odgovri iz kliničkog centra niti bilo kakvo objašnjenje.

„Žene nisu objekti, već treba da aktivno učestvuju u porodu. Naš cilj je da upoznamo i edukujemo žene, ali i medicinsko osoblje kako bi se maksimalno angažovali da porod prođe što prijatnije“, kaže Irena Medar-Tanjga, članica DRIP-a.

„Sestre ne znaju osnovne stvari, prepuštene smo internetu“

Da je edukacija osoblja o određenim temama neophodna, potvrđuje sljedeći primjer. Kristina je nakon porođaja sama plaćala patronažnu sestru da bi joj pomogla oko dojenja.

„Sestra koja mi je dodijeljena zaista ništa nije znala o dojenju. Rekla mi je da sam u depresiji i da ne mogu dojiti. Na kraju sam platila stručnu osobu da mi pomogne i dojila svoju djevojčicu godinu dana“, kaže Kristina.

Jedina članica grupe DRIP, koja još uvijek nije majka, je Dijana Gajić. Želi da se stvari promijene, i da porođaj ne bude zastrašujući događaj.

„Reproduktivna prava su nepoznat pojam, nigdje se o tome ne govori. Građani, stručnjaci a pogotovo žene treba da znaju koja su prava porodilje i zašto je važno da na tome insistiramo“, objašnjava Dijana.

Epiduralna anestezija u banjalučkom porodilištu naplaćuje se 500 KM, dok u nekim drugim bh. gradovima košta 50 KM. Voditeljica škole za trudnice Vlatka Bojanić ističe da su prisutne brojne zablude i predrasude o tzv. „bezbolnom porođaju“ i da je neophodno edukovati kako doktore, tako i buduće majke koje imaju pravo na tačnu informaciju.