Poštenje i marljivost umjesto nacionalnosti

Vlasnik izuzetno uspješne firme ima jasne kriterije prilikom zapošljavanja, među njima nije nacionalna pripadnost. Kao Hrvat povratnik otvorio je firmu 2007. godine koja danas zapošljava oko 180 ljudi. Baš kao što je njegov rodni kraj oduvijek bio simbol zajedništva i različitosti, danas to važi za kompaniju koju “Sim Tehnik” koju vodi. Najveći broj radnika su mladi momci ne stariji od trideset godina. “To su djeca, rođena u ratu i poslije rata. Kome su oni krivi za bilo šta? Krivi su mediji i politika”, počinje priču Ivo Marić.

Primjer za ovo što govori je poslovođa i organizator jednog dijela proizvodnje, Nikola Jokanović. Rođen je 1992. godine u Vašićkom selu Korićani. Posao je njega i porodicu doveo u Kotor Varoš. “Ovakav posao i sigurnost mnogi sanjaju”, kaže Nikola. Zarađuje mnogo više od prosječne plate u RS a kolege u šali dobacuju da vozi novog Audija.

“Mladima treba posao, nije im do nacionalizma”

“Ovdje ćete vidjeti da se ozbiljno radi i da su svi tu sa istim ciljem, da normalno žive”, objašnjava Marić, vlasnik male imperije i jednog od lidera u oblasti mašinske industrije u ovom dijelu zemlje. Svakog mjeseca se s njihovog računa u opštinsku kasu slije oko 100.000 KM poreza. Uz još nekoliko privrednih subjekata, "Sim Tehnik" je zaslužan što je Kotor Varoš jedna od rijetkih bh. opština sa suficitom u izvozu.

Ako se malo vratimo u prošlost, sjetićemo se da posljednjih decenija iz Kotor Varoši nisu dolazile baš pozitivne priče. Svježa su sjećanja na ratne zločine i protjerivanje stanovništva, a nedavno je mjesecima u centru medijske pažnje bila škola u Vrbanjcima i bojkot nastave od strane bošnjačkih učenika zbog nepostojanja nacionalne grupe predmeta. Teško breme nosi svaka sredina u BiH gdje su pripadnici tri naroda nekada bili gotovo ravnomjerno zastupljeni. Tako je i sa ovom opštinom, udaljenom tridesetak kilometara jugoistočno od Banjaluke. Primjera zajedništva i međusobnog uvažavanja je mnogo, ali na njih politika baca sijenku.

Prvi radnik "Sim Tehnika" koji je više od osam godina u firmi, je Ernest Tatar. Danas radi na CNC mašini i vrhunski je majstor u ovom poslu. Usavršavao se i razvijao kako kaže zajedno s kompanijom: “Gazda ne gleda ko je ko, a ni mi se međusobno ne dijelimo. Nema povlastica ni poštede. Ima nas sa svih strana”.

Njemačka zastava ispred firme

Ni bosanska ni srpska ni hrvatska, već se njemačka zastava vijori ispred porodične firme Ive Marića. „Njemački kupci nas hrane, za njemačke firme izvozimo najveći procenat naših proizvoda i ta zastava ovdje nikog ne vrijeđa, naprotiv“.

Ovaj povratnik je prije osam godina pokrenuo ozbiljan posao u rodnom selu Zabrđu i uložio veliki novac u firmu koja danas služi za primjer. Ponosno navodi da su glavni kupci njegovih proizvoda Bosch, Ina Scheffler grupa i mnogi drugi.

Dok prolazimo kroz ogromne hale i savremena mašinska postrojenja na kojima rade nasmijani momci ne može se oteti utisku da je veoma malo potrebno za kvalitetan život i zdrave međujudske odnose, bilo gdje u BiH.

„Da je ovakvih primjera više lakše bi nam bilo svima“, poručuje Almedin Duraković iz Kotor Varoši. Iako ima samo dvedeset i pet godina, već je iskusan radnik. Ne krije zadovoljstvo, iskreno govori kako se svi u ovoj firmi osjećaju kao svoji na svome. „Mnogo Bošnjaka se vratilo, a moja poreodica nije ni odlazila za vrijeme rata. Sve vrijeme smo tu i moram priznati da nikada nikakvih problema nisam imao, ni u školi i na poslu. Ljudi su to prevazišli“, tvrdi Almedin.

Krsna slava, Bajram, Božić, Vaskrs…sve se obilježi

Za Bajram, tu je obavezno baklava, pravoslavci s radnim kolegama obilježavaju krsnu slavu a dobro se jede i za sve katoličke praznike. Poražavajuće je što ovakva pojava danas izaziva pažnju u društvu koje „do juče“ slavilo multikulturalnost, gdje su skupa živjeli i brakove sklapali pripadnici različite vjeroispovijesti. Treba naglasiti da to ni danas nije rijetkost u BiH ali okolnosti su drastično drugačije.

Koliko god je ponosan Ivo Marić na firmu, sve nagrade i priznanja koje stižu iz godine u godinu, toliko mu je važno i selo kojem se vratio poslije rata. Put od industrijskog kompleksa vodi kroz zaseok Šibovi, do kapele svetog Ante koju su potpuno obnovili on i njegova braća. U ovom brdovitom ali pitomom kraju planira još mnogo investicija a jedna od njih je seoski turizam. U povratku prolazimo kraj porodične kuće Marića, dočekuje nas majka našeg domaćina, Manda. Dugo je bila prva povratnica u selu. „Nama je mjesto ovdje. S našim narodom i komšijama. U Hrvatskoj smo kratko živjeli ali to nije za nas, ne možemo bez svog ognjišta“, kaže Manda.