Praljkova smrt i tračak nade

Kakva završnica rada Haškog suda za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji: Kratko nakon što mu je u drugostepenom procesu potvrđena kazna od 20 godina zatvora, bivši general bosanskih Hrvata Slobodan Praljak je ustao i povikao: "Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem Vašu presudu!" Potom je ispio nešto, obznanivši: "Ovo je bio otrov!". Nekoliko sati poslije toga, Praljak je preminuo u bolnici. Bilo je to perfektno inscenirano samoubistvo. Praljak koji ima tri univerzitetske diplome i koji je jedno vrijeme radio i kao televizijski i pozorišni režiser, popio je otrov pred uključenim kamerama, dobro znajući da će mnogi u Hrvatskoj i BiH pratiti prenos izricanja presude.

I imao je pravo. Hrvatski mediji kao da su se utrkivali u tome ko će prije uručiti saučešće povodom smrti "hrvatskog heroja". Hrvatska predsjednica kao i ministrica vanjskih poslova prekinule su svoja putovanja po inostranstvu. Hrvatski premijer Plenković je izjavio: "Ovaj akt svjedoči o dubokoj moralnoj nepravdi prema Hrvatima u BiH".

Stari i dobro poznati rituali

Naravno, to je izazvalo kritike na rad Tribunala. O tome da je sud nesposoban i nepravedan, da se urotio protiv Hrvata i uopšte Hrvatske. Hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović čak je rekao: "Sudije su samo marionete onih, koji su ove ljude poslali u Hag". No, bilo je i pohvala za rad Tribunala, koje su stigle od bošnjačkog člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića.

Neovisno od individualnog i tragičnog, istovremeno demonstrativnog akta trovanja vidi se da se ovdje radi o starim i već viđenim mustrama. Sudije izriču presudu. Jedna strana osjeća se pobjedničkom, dok druga pokreće protestnu mašineriju - bilo da se o Hrvatima, Srbima ili Bošnjacima. To ne igra nikakvu ulogu. U Srbiji se još nisu umorili ističući kako Hag sudi samo Srbima. Oni su osuđeni na 1.200 godina zatvora i u četiri slučaja na doživotnu robiju. Hrvatska je s druge strane sada dobila mučenika, koji je bio spreman da umre za svoja ubjeđenja i svoj narod.

Da Haški tribunal završava svoj rad uz takvu dramu, bez sumnje je nesretna okolnost za ovaj sud. Ali, to nije iznenađujuće. Često su Haški tribunal napadale zemlje bivše Jugoslavije. Sudije su proglašavane nesposobnim, a sudnica dobro pamti prostačke nastupe Vojislava Šešelja ili agresivne incidente Slobodana Miloševića.

Svjetlo na kraju tunela

Pa ipak bilans rada Međunarodnog suda za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) je uglavnom pozitivan. Tokom 25 godina njegovog rada osuđena je 161 osoba, ispitano preko 4.600 svjedoka i prikupljeno više od 2,5 miliona dokumanata i dokaznih materijala. Brojni visokorangirani pripadnici političkih i vojnih struktura odgovarali su pored sudom isto kao i mali gospodari rata koji nikada nisu računali s tim da će biti izvedeni pred tribunal. Ustanovljeno je da su zločini nesumnjivo počinjeni, tako da ih niko nije mogao poreći. Konačno, brojne žrtve su dobile priliku da vide svoje mučitelje: one su bez straha mogle da gledaju počiniocima u oči.

Ovaj UN-Tribunal ima veliki značaj i u pogledu daljeg razvoja međunarodnog krivičnog prava. Po prvi put se Vijeće sigurnosti odlučilo da principe povelje UN-a sprovede ne oružjem, već međunarodnim pravom. Stoga njemački sudac Wolfgang Schomburg kaže da je sud "kvantni skok na putu ka pravdi".

Sve to otvara mogućnost narodima bivše Jugoslavije da se konfrontiraju sa prošlošću i da rade na pomirenju. Do sada to nije bio slučaj. Prije svega političke elite istrajavaju na njegovanju slike neprijatelja. Stvaranju takve slike doprinos je dao i Slobodan Praljak, svojim medijski efektnim insceniranjem trovanja, odnosno svoje smrti. To nije bilo slučajno. No, kada se stiša uzbuđenje i spuste strasti, možda će i biti moguće da se radi na mirnom suživotu i razvijanju perspektiva za budućnost. To bismo poželjeli svima.