Rasprava je neophodna u jednoj demokratiji
2. novembar 2020
Sjedinjene Države su oduvijek bile zemlja protivrječnosti. Polarizovana nacija. Postoje samo dvije partije koje su zaista bitne. Vlade ne moraju da tragaju za kompromisima prilikom formiranja vladajuće kolacije. Ili imaju većinu, ili su izgubili izbore.
Ovo taborsko razmišljanje se odražava i u medijima još od ratova za nezavisnost. Prve novine, koje su redovno izlazile još u 18. vijeku, zauzimale su jasne stavove kada bi se radilo o važnim političkim odlukama. Doduše kao i u mnogim drugim zemljama, štampa i privatne TV stanice simpatišu u određenoj mjeri neki politički pravac. Tako je i kod konzumacije medija; gleda se ona televizija ili čitaju novine koje vam najviše odgovaraju.
Mediji i ekstremna jednostranost
Dvije stvari su fundamentalno drugačije nakon skoro četiri godine Donalda Trampa:
1. Američke medijske kuće su prestale da teže objektivnom političkom izvještavanju i mutirale su u političke aktere.
2. Permanentne Trampove tvrdnje da su medijske kuće ništa drugo do proizvođači lažnih vijesti pokazuju dejstvo: nikada nije bilo manje povjerenja u kredibilno novinarstvo kao danas. A povrh toga socijalni mediji djeluju kao pojačivači.
U Sjedinjenim Državama skoro da nema više prostora za javne diskusije o političkim konceptima i prijedlozima rješenja. Ova izborna kampanja je na najbrutalniji način pokazala kakvo dejstvo to ima. Sve više ljudi vjeruje svojim malim prozorčićima na društvenim mrežama, i tako se informišu. Sa fatalnim posljedicama: vrata i kapije su širom otvoreni teoretičarima zavjera i mrziteljima demokratije. Mediji su sami proigrali sopstvenu ulogu vjerodostojnog korektiva svojom ekstremnom jednostranošću. Algoritmi su ti koji diskurs oba politička tabora drže čvrsto u svojim rukama, nagrađujući najglasnije i najsmjelije naslove, kao i one koji najviše polarizuju.
Činjenice, naučna saznanja imaju male šanse da se probiju u prozorčiće koji su infiltrirani tvrdnjama Donalda Trampa. I sama sam posljednjih nedjelja mogla da se uvjerim sa kakvom ubijeđenošću prosiječni Amerikanci tvrde da je Hilari Klinton držala malu djecu u podrumu i da Kovid-19 nije ništa drugo do pokušaj zloslutne grupe da preuzme kontrolu nad svijetom.
Opasnost od raspada nacije
Na drugoj političkoj strani su nerijetki samozadovoljni, dobro situirani građani, koji ne pokazuju ni najmanju spremnost da zavire u misli porodica, koje generacijama zavise od radnih mjesta u fabrikama kojih je sve manje. Ili od rudnika uglja, koji više nemaju budućnost.
To plaši. I trebalo bi da bude zastrašujuće. SAD su iz mnogih razloga posebno sklone da se raspadnu. To ima veze sa sistemom obrazovanja, ali takođe i sa demografskim razvojem. Činjenica da će dominacija bijelaca za dvije decenije biti definitivna prošlost, barem ako se pogledaju čiste brojke, neke onespokojava – potresa tlo za koje se vjerovalo da je sigurno, i pokazuje koliko su veliki dijelovi ove zemlje duboko rasistički.
Ljudi iz SAD su se odvikli da raspravljaju o političkim argumentima i radije se povlače u svoje prozorčiće na društvenim mrežama. Ali, ta opasnost stvarno nije ograničena samo na Sjedinjene Države.
Da li se može zasutaviti?
Demokratije žive od diskursa, od raspravljanja oko toga koji je najbolji put. Ali, one mogu da egzistiraju samo pod određenim preduslovima. Jedan od njih je da činjenice igraju jednu ulogu. Ne može se više diskutovati ako se na argument koji vam nije po volji izvlačite govoreći kako je u pitanju lažna vijest.
- pročitajte i: SAD: zbogom slobodi medija?
Ali, da li se ovakav razvoj može više uopšte zaustaviti? Ako bi uopšte mogao, onda samo postavljanjem jasnih prioriteta u školama. Djeca moraju da uče kako da se odnose prema socijalnim medijima, ona bi morala da znaju da prepoznaju šta je propaganda, šta aktivizam. Koje stranice su vjerodostojne. A koje grupe pak to nisu.
A tu se opet traži angažman medijskih poslenika. Mi bismo morali da težimo objektivnosti, kako bismo povratili kredibilitet i ostali relevantan akter u jednoj demokratiji.