"Rezolucija o Srebrenici je važan korak"

„Ti s bebom prođi, a mali ide na ovu stranu', rekao je mojoj majci jedan vojnik. „Mama se ukočila od šoka. Drugi vojnik je rekao: 'Pusti to dijete, ima ih dovoljno'. Ovaj što me je vodio šutnuo me je prema majci. Ona me je uvela u autobus koji je značio spas", ovako se jula 1995. godine sjeća tada osmogodišnji Adem Mehmedović, koji je preživio genocid.

Satisfakcija za žrtve

Prije desetak godina se vratio u Srebrenicu gdje danas živi i radi u opštinskoj upravi. O Rezoluciji o Srebrenici o kojoj će se odlučivati u Ujedinjenim nacijama (UN) za DW kaže: „To je samo simboličan gest i satisfakcija za žrtve. Jer, UN svakako snosi dio odgovornosti za genocid u Srebrenici. Moramo biti svjesni da se ništa posebno neće promijeniti, pogotovo u Srebrenici. Zato ne vidim razlog za ovakve reakcije politike iz RS i Srbije",  kaže Mehmedović za DW.

„Srbija je sama trebala pokrenuti inicijativu za ovu rezoluciju i tako skinuti teret sa srpskog naroda i pojedince osuditi a ne da bude utočište ratnim zločincima", kaže Suljo Čakanović, koji je rat u Srebrenici proveo kao bolničar. Dodaje da „rezolucija nikog ne obavezuje ali je Bošnjaci sa nestrpljenjem očekuju jer ona ipak preporučuje zemljama članicama UN-a stalno pominjanje, i da to postane dio obrazovnog sistema". On naglašava kako je „dobro da će 11. juli biti dan sjećanja na genocid i nevine žrtve".

Niko ništa ne preduzima da se ukloni glavni destruktivac

Mirsad Mustafić je u bivšoj Jugoslaviji radio kao profesor srpsko-hrvatskog jezika i zasigurno je najplodniji književnik iz Srebrenice. Ovih dana promoviše svoj 20. roman „Nije nam bilo suđeno“. Tema su rat i ratne sudbine Srebreničana kao i u prethodnih 19 knjiga koje je do sada objavio. Za DW kaže: „Ukupni politički ambijent je poprimio uznemirujuće tonove. Strah se uvlači među ljude. Rezolucija u konačnici neće ništa promijeniti. I ptice na grani znaju ko opstruiše napredak ove zemlje. Niko ništa ne preduzima da se ukloni glavni destruktivac i osude oni koji ga huškaju. Kako će se osjećati povratnici kad svakodnevno slušaju prijetnje i sipanje vatre nacionalizma srpskog entitetskog lidera?!", kaže Mirsad.

„Na godišnjice stradanja Srba nije došao nijedan strani diplomata"

Sagovornika na temu rezolucije među srebreničkim Srbima je teško naći. U većini slučajeva ljudi odmahuju rukom uz „nemoj mene pitati" .

Jedan ipak pristaje, ali pod uslovom da mu ne pominjemo ime, kako ne bi imao problema jer ih već ima dovoljno, kako kaže. U toku rata bio je srpski vojnik. Za DW ističe da se u Srebrenici nije dogodio genocid jer „ako je genocid namjera da se jedan cijeli narod istrijebi i uništi, ovdje se to nije desilo".

„Žene, djeca, mlađi muškarci su autobusima prevezeni a ginuli su oni što su sa puškom krenuli u šumu. Oni (Bošnjaci) su od početka rata, ubijali sve živo u srpskim selima, od djeteta u kolijevci do žena i nesposobnih staraca. Bio sam očevidac od Zalazja, Bjelovca, Kravice, Skelana... Na godišnjice stradanja Srba nikada nije došao ni jedan zapadni diplomata. I to su valjda bila ljudska bića. Nismo se valjada sami ubijali. Svemu ovom se mora prići relano i pošteno. Ne može biti kriva uvijek samo jedna strana. Oni koju su ubijali imaju ime i prezime i treba da odgovaraju, ma kako se zvali. Svi treba da kažu šta se tačno dešavalo i ko je za što kriv, da odgovara pojedinačno", kaže za DW ovaj Srbin iz Srebrenice (ime poznato redakciji).

„Rezolucija je važan korak"

Profesor socijalne antropologije na Univerzitetu u Regenzburgu u Njemačkoj, Holanđanin Ger Dejzings (Duijzings) bivši je član istraživačke grupe holandskog Instituta za ratnu dokumentaciju (NIOD) u Amsterdamu koja je pripremala izvještaj o ulozi holandskih vojnika u Srebrenici a od 2002. do 2004. i ekspert Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) Ujedinjenih nacija u Hagu. On u Srebrenicu dolazi već godinama i prilikom nedavnog boravka je izjavio: „Rezolucija o Srebrenici je izuzetno važan korak. Dan sjećanja je najmanje što možemo učiniti kao znak istinske humanosti i čin solidarnosti sa porodicama i preživjelima koji svakodnevno moraju živjeti sa nepremostivim gubitkom, bolom i traumom. Osim toga, apsolutno je neophodno suprotstaviti se tekućem poricanju genocida od strane političara i javnih ličnosti na srpskoj strani. Argumentacija da je ovo bio ratni zločin, a ne genocid, je polovična i neiskrena, jer oni i dalje veličaju ključne arhitekte i počinioce onoga što su oni sami proglasili ratnim zločinom. Cilj rezolucije nije da satanizuje Srbe, već da se kaže 'nikad više!' za takve užasne radnje za koje je na žalost svaki kolektiv potencijalno sposoban".

"Grad duhova"

Vijeće sigurnosti UN-a je 1993. godine enklavu Srebrenica proglasilo zaštićenom zonom. Srpske snage su je zauzele 11. jula 1995. godine. Tokom zauzimanja enklave vojska i policija Republike Srpske i specijalna srbijanska vojna jedinica Škorpioni ubili su 8372 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u svojim presudama je označio ovaj zločin kao genocid, a isto je učinio i Međunarodni sud pravde u Hagu. 

Srebrenica danas slovi kao „grad duhova". U gradu nema pekare, mesare, prodavnice odjeće ili obuće; nema ni autobuske stanice a kulturno-zabavni život se svodi na par dana manifestacije „Dani Srebrenice" jednom u godini i poneki donirani koncert ili predstavu. Ali i to rijetko jer nema ljudi, posebno nema mladih.

Svakodnevica su dva kafića i nekoliko kladionca a poslije 17 sati na pustim i praznim ulicama samo psi lutalice, poneka patrola policije i poneki auto. U Srebrenici se ne mogu kupiti ni dnevne novine.

Osuđeno 50 osoba na više od 700 godina zatvora

U Memorijalnom centru Srebrenica Potočari do sada je ukopana 6.751 žrtva, a za oko 1.000 ubijenih se još traga.

Do sada je za genocid i zločine u Srebrenici osuđeno oko 50 osoba, na više od 700 godina zatvora.

Rezoluciju o srebreničkom genocidu o kojoj će ovog četvrtka 23. maja glasati Generalna skupština Ujedinjenih nacija predložile su Njemačka i Ruanda. Njom se 11. juli proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici i traži uvrštavanje sudski utvrđenih činjenica o genocidu u obrazovne programe.

U finalnoj verziji Rezolucije o Srebrenici uvršten je amandman Crne Gore kojim se navodi da je krivična odgovornost za genocid prema međunarodnom pravu individualizirana i ne može se pripisati nijednoj etničkoj, vjerskoj ili drugoj grupi ili zajednici kao cjelini.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu