„Sramno blaga kazna“ za ratni zločin u Štrpcima

Viši sud u Beogradu je prvostepenom presudom u utorak 7. februara na po deset godina zatvora osudio nekadašnje pripadnike Vojske Republike Srpske (VRS) Gojka Lukića, Duška Vasiljevića i Jovana Lipovca, jer je utvrđeno je da su 1993. godine u vozu na liniji Beograd-Bar, u mjestu Štrpci, kidnapovali 20 civila nesrpske nacionalnosti koji su poslije toga ubijeni.

Pošto su pod prijetnjom oružjem 27. februara 1993. natjerali otpravnika vozova u Štrpcima da zaustavi voz, okrivljeni su, kako je utvrdio sud, 20 putnika odvezli do osnovne škole u Prelovu, u blizini Višegrada. Tamo su ih pretukli, uzeli im sve vrijedne stvari koje su imali, natjerali da sa sebe skinu gotovo svu odjeću, a onda ih odvezli u selo Mušići gdje su ih ubile dvije osobe iz iste naoružane grupe u kojoj su bili i okrivljeni.

Dragana Đekić, koja je kao maloljetna učestvovala u zločinu, osuđena je na kaznu od pet godina zatvora. Predsjednica sudskog vijeća Snežana Nikolić-Garotić podsjetila je da je Đekić na sudu izjavila da je dobrovoljno učestvovala u ratu u BiH, ali da u tom zločinu nije imala nikakvu ulogu.

Sud je ipak, navela je predsjednica Vijeća, utvrdio da je Đekić bila direktni učesnik tog ratnog zločina, između ostalog i tako što je u fiskulturnoj sali u školi u Prelovu kundakom svoje puške udarala otete putnike, „šamarala ih i psovala“, i pri tom ih direktno vrijeđala zbog njihove bošnjačke nacionalnosti.

Oteti putnici iz voza bili su državljani SRJ, osim jedne osobe čije državljanstvo nikada nije utvrđeno. Gotovo svi su bili bošnjačke nacionalnosti, a iz voza su izvedeni nakon što su ih okrivljeni legitimisali.

Olakšavajuće okolnosti

Iako je Tužilaštvo za ratne zločine tražilo po dvadeset godina zatvora za Gojka Lukića, Duška Vasiljevića i Jovana Lipovca, a za Draganu Đekić deset, prvostepenom presudom svi okrivljeni osuđeni su na po duplo manje kazne. 

Sudija Nikolić-Garotić rekla je da je pri odmjeravanju kazne, kao olakšavajuća okolnost uzeta činjenica da niko od okrivljenih nije počinio neko drugo krivično djelo, to što Jovan Lipovac ima zdravstvenih problema, što je Dragana Đekić bila maloljetna u vrijeme izvršenja zločina, kao i teška ekonomska situacija svih okrivljenih.

Poruka da se „ratni zločin isplati“

„Ovako blaga kazna navodi na zaključak da se ratni zločin isplati. To je evidentno na osnovu visine kazni koje su dobili četvoro sada osuđenih za taj ratni zločin“, rekao je okupljenim novinarima ispred suda Marko Milosavljević iz Inicijative mladih za ljudska prava. „Osim toga, zbog nepostojanja zakonske regulative, status porodica žrtava otetih u Štrpcima u Srbiji još uvijek nije regulisan. Ta diskriminacija dakle, i dalje postoji, a vidimo da se za okrivljene lako uzimaju u obzir olakšavajuće okolnosti“, zaključio je Milosavljević.

Zastupnica žrtava u procesu, Marina Kljajić, podsjetila je da je pred Višim sudom u Bijelom Polju u Crnoj Gori bivši pripadnik VRS Nebojša Ranisavljević za isti zločin 2004. pravosnažno osuđen na 15 godina zatvora. Osim njega, za zločin u Štrpcima nedavno je i u BiH prvostepenom presudom osuđeno sedam osoba na po 13 godina zatvora.

„U ovom zločinu ubijeno je dvadeset ljudi. Dobiti deset, tj. pet godina, za ovako monstruozan zločin, sramota je i za državu Srbiju i za njeno pravosuđe“, ocijenila je pred novinarima Marina Kljajić.

Šta presudom nije utvrđeno?

Prema optužnici koju je Tužilaštvo za ratne zločine podiglo 2018. godine, 27. februara.1993. u Višegradu je formirana posebna oružana grupa „od oko 25 do 30 pripadnika VRS, s posebnim zadatkom da izvrši otmicu putnika nesrpske nacionalnosti iz brzog voza broj 671, koji je tog dana saobraćao na relaciji Beograd-Bar“.

U sastavu te grupe, kako se eksplicitno navodi u optužnici, bili su, između ostalih, i četvoro okrivljenih, a sada prvostepeno osuđenih pred Višim sudom u Beogradu. Iako je objašnjeno da je formirana posebna oružana grupa s jasnim ciljem, optužnicom nije obuhvaćeno pitanje ko je tu oružanu grupu formirao.

„Ovom kaznom sud u Beogradu poručio je da činiti zločine ne znači nužno i snositi velike posljedice. O nalogodavcima da i ne govorimo. Njih u cijeloj priči nigdje nema", kaže za DW koordinator Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije u Sarajevu Edvin Kanka Ćudić. „Otmica u Štrpcima je bila planirana i organizovana. U njoj je učestvovao sam vrh Vojske Jugoslavije, policije i VRS. Počinioci su bili pripadnici Višegradske brigade. Krajnji cilj je bio zastrašiti sandžačke Bošnjake i očistiti pogranične dijelove Srbije“, rekao je Kanka Ćudić. 

On je dodao da „Srbija na aerodromima i graničnim prelazima hapsi građane BiH, nastupajući kao zaštitnik oštećenih“, ali da istovremeno „nije u mogućnosti da adekvatno sudi za ratni zločin nad sopstvenim građanima koji dolaze iz nacionalnih manjina“.

I programska koordinatorka Inicijative mladih za ljudska prava u Srbiji Ivana Jovanović za DW ističe da se odgovornost za otmicu u Štrpcima ne može utvrditi samo na osnovu suđenja direktnim počiniocima.

„Potrebna nam je puna istina o ulozi državnih institucija koje su, prema javno dostupnim informacijama, znale za otmicu mjesec dana unaprijed. Institucije Srbije i Crne Gore dužne su da poslije trideset godina od otmice i zločina, pronađu posmrtne ostatke i priznaju porodicama status civilnih žrtava rata“, kaže Jovanović za DW.

Na presudu se čekalo pet godina

Prije podizanja optužnice, Tužilaštva za ratne zločine u BiH i u Srbiji formirala su zajednički istražni tim koji je prikupljao dokaze o zločinu u Štrpcima. To je, kako podsjeća Fond za humanitarno pravo u svom Izvještaju o suđenjima za ratne zločine, 2014. rezultiralo hapšenjem osumnjičenih u Srbiji i u BiH koji su kasnije pušteni da se brane sa slobode.

Tužilaštvo za ratne zločine u Srbiji prvu optužnicu za zločin u Štrpcima podiglo je 3. marta 2015, ali ju je sud deset puta vraćao na doradu. Konačno je potvrđena tek 2018. godine.

Na prvostepenu presudu za zločin u Štrpcima čekalo se punih pet godina, a u međuvremenu je jedan od optuženih, Ljubiša Vasiljević, preminuo. Proces još uvijek nije završen s obzirom na to da na presudu i tužilaštvo i odbrana imaju pravo žalbe.

Spomenik bez imena svih žrtava

Od dvadeset ubijenih civila, na obali jezera Perućac pronađena su tijela četiri osobe, dok se za ostalim žrtvama iz voza u Štrpcima još uvijek traga.

Sjećanje na njih u Srbiji jedva da postoji – u Prijepolju je 2009. godine podignut spomenik sa natpisom „Ko u ovoj zemlji zaboravi stanicu Štrpci i 27. februara 1993. odustao je od budućnosti“, ali su na njemu upisana samo imena stradalih Prijepoljčana iz voza, a ne i ostalih žrtava.

Drugi primjer nepotpune memorijalizacije tog zločina jeste spomen-ploča Tomi Buzovu, koji je, prema tvrdnjama svjedoka, pokušao da spriječi izvođenje putnika iz voza, pa je onda i on odveden i otada mu se gubi svaki trag.

Ploču je na Novom Beogradu 2016. godine postavio aktuelni gradonačelnik Beograda Aleksandar Šapić, tada predsjednik opštine Novi Beograd. Na ploči piše: „U znak sjećanja na humanost i hrabrost“ – ali na njoj nije objašnjeno u kojim okolnostima se ispoljila humanost i hrabrost Tome Buzova.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu