"Turska u odnosima s Rusijom ne prelazi crvene linije"

Turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan sastaje se danas 5. avgusta sa ruskim kolegom Vladimirom Putinom u ruskom primorskom ljetovalištu Soči. Očekuje se da će razgovarati, između ostalog, o ratu u Ukrajini i obnavljanju izvoza žitarica preko Crnog mora, u čemu je Turska imala posredničku ulogu.

DW je razgovarao sa Marinom Vorotnjuk, jednom od vodećih eksperata za region Crnog mora na Kraljevskom institutu ujedinjenih službi (RUSI) u Londonu, o ulozi Ankare kao posrednika – i o tome kako Erdogan uspijeva da politički manevriše između Rusije i Ukrajine.

DW: Gospođo Vorotnjuk, može li se reći da je obnavljanje ukrajinskog izvoza žitarica uspjeh, posebno za Tursku kao posredničku naciju i njenog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana?

Marina Vorotnjuk: Prije svega, pozicija Turske u odnosu na Ukrajinu i Rusiju je prilično složena i dvosmislena. Iako je Turska članica NATO-a, uvijek se trudila da bude most između Zapada i Rusije. Turska ima svoje strateške nacionalne interese i nije joj u interesu da zauzima otvoreno pro-NATO ili prorusku poziciju, pa čak ni proukrajinsku poziciju. Činjenica da je uspjela da odigra ulogu posrednika između Ukrajine i Rusije u ovom žitnom sporazumu je vjerovatno dokaz da Rusija takođe vidi ulogu Turske kao veoma korisnu za ruske interese i da onda, naravno, pokušava da izvuče neke diplomatske i političke dividende. Ukidanje blokade ukrajinskih luka je veoma važan događaj, a uloga Turske ovdje je zaista značajna.

Šta je Erdoganova tajna? Kako uspijeva da sjedi na dvije stolice? S jedne strane, Turska isporučuje bespilotne letjelice Bajraktar Ukrajini i istovremeno se pozicionira kao posrednik. Istovremeno, Turska ne uvodi sankcije Rusiji – naprotiv, ona pomaže Rusiji da dobije zapadnu robu pogođenu sankcijama.

Ova pozicija opet odražava stratešku kulturu Turske. Turska ima svoje strateške interese i u tim interesima je da igra ulogu ravnopravnog partnera i Rusiji i Ukrajini. Odnosno, za Tursku nije kontradiktorno što isporučuje bespilotne letjelice Bajraktar Ukrajini ili, na primjer, Azerbejdžanu u sukobu u Nagorno-Karabahu, gdje takođe postoje izvjesne kolizije sa ruskim interesima; ili pak protivnicima Rusije u Siriji ili Libiji, dok istovremeno kupuje ruske sisteme protivvazdušne odbrane S-400 i dozvoljava ruskoj kompaniji Rosatom da izgradi nuklearnu elektranu u Akuju u Turskoj, ili što kupuje ruski gas.

Dakle, postoji niz faktora koji se na prvi pogled čine kontradiktornim. Ali, Turska uspijeva da održi balans između Rusije i Zapada. Pitali ste u čemu je Erdoganova tajna. Mnogi često kažu da postoji hemija između Erdogana i Putina: dva autoritarna lidera koji imaju određeni stil rukovođenja i mogu da rješavaju određena konfliktna pitanja na najvišem nivou – vrlo često povjerljivo, kako kažu. Ali, svjesni smo da se ovdje sigurno ne radi o povjerenju, već o izvjesnom poštovanju interesa druge osobe. I ovo poštovanje im omogućava da dijele sfere uticaja u regionu, uključujući i Crno more.

Mnogi su predviđali da će se otvorena podrška Turske Ukrajini prije ili kasnije pretvoriti u crvenu liniju za Rusiju i dovesti do direktne konfrontacije između Rusije i Turske. Još uvijek ne vidimo otvorenu konfrontaciju.

Govorite o crvenoj liniji. Kuda ide Rusija u saradnji sa Turskom?

Turska veoma pazi da ne pređe ove crvene linije. Isporuka Bajraktara jeste otvoreni nerv u odnosima između Rusije i Turske. To je ruska rana po kojoj Turska gazi, ali u isto vrijeme čini sve da ne boli previše i pokušava da to nadoknadi ustupcima u drugim strateškim oblastima. Na primjer, ona pokušava da veoma oprezno reaguje na rusku politiku u Crnom moru. Uprkos činjenici da je Turska izuzetno važan igrač na Crnom moru, mi i dalje vidimo da ona dozvoljava Rusiji da dominira Crnim morem.

Turska pokušava da ponudi Rusiji određene dividende time što se ne pridružuje sankcijama, što nije zatvorila svoj vazdušni prostor za ruske avione od 24. februara, dozvoljavajući ruskim avionima međunarodne letove i što poziva ruske turiste.

U kojoj mjeri Erdogan igra svoju igru u ovoj konfrontaciji Rusije i Ukrajine? Ili on još uvijek koordinira svoje akcije sa SAD?

To je teško reći. Činjenica je da je tursko-američki dijalog posljednjih godina bio u sjenci veoma ozbiljnih sukoba. Kada je Džozef Bajden postao predsjednik, postojale su nade da će pokušati da obnovi dijalog sa Turskom, svjestan strateške težine Turske. Trenutno ne vidimo značajno poboljšanje u ovim odnosima. Zato ne mogu da kažem da postoji neka konkretna svakodnevna koordinacija što se Rusije tiče. Ovo mi izgleda nemoguće. Ali, naravno da se u obzir uzimaju interesi drugih.

U Turskoj je već održano nekoliko rundi pregovora između Rusije i Ukrajine. U kojoj mjeri Turska može pokušati u narednim sedmicama ili mjesecima da oprezno podstakne Ukrajinu da nastavi pregovore sa Rusijom, na primjer o prekidu vatre?

Veoma sam pesimistična u vezi sa ovim pitanjem. U kojoj mjeri posrednik može da igra konstruktivnu ulogu ako država agresor nije spremna da zaustavi svoje oružane akcije? Mislim da treba da budemo svjesni ograničene pozicije Turske po ovom pitanju. Što se tiče pokušaja Turske da pritisne Ukrajinu za neku vrstu sporazuma, već vidimo ovo: ako pogledate rječnik Erdogana i drugih turskih zvaničnika, oni kažu da je veoma važno sklopiti mir i pokušavaju pažljivo da zaobiđu pitanje ko je glavna prepreka miru. Ovo što Rusija sada radi je samo pokušaj da se kupi vrijeme. To je pokušaj da se predstavi kao partner od povjerenja kome je stalo do prehrane svijeta, a koji u stvari ostvaruje svoje vojne ciljeve u Ukrajini. A ako Turska pokušava da predstavi žitni sporazum kao put za postizanje sporazuma, to mi se čini malo iluzornim, jer u ruskoj strateškoj računici ova dva faktora, odnosno dvije političke orijentacije, svakako mogu koegzistirati.

Marina Vorotnjuk je saradnica na Kraljevskom institutu ujedinjenih službi (RUSI), vodećem britanskom trustu mozgova za odbranu i bezbjednost. Bavi se bezbjednosnim pitanjima u crnomorskom regionu, ruskom, ukrajinskom i turskom spoljnom politikom i rusko-ukrajinskim sukobom.

Intervju je vodio Roman Gončarenko.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu