Samit na Malti - legalna migracija i kontrola

DW: Gospodine Angenendt, EU sa Afrikom želi povećati saradnju kako bi pod kontrolu stavila izbjeglički problem. Šta očekujete od samita na Malti?

Angenendt: „Samit je važan. Međutim, on je davno trebao biti održan. Ono čega smo svjedoci, kada je riječ o doseljavanju, može biti regulisano samo međuregionalnom saradnjom, a možda čak i kontrolisano. Zbog toga je saradnja tako važna“.

Također se radi o rješavanju problema koji uzrokuju bijeg stanovništva pri čemu se unapređuju stabilnost, demokratija i blagostanje. Međutim, mi to s razvojnom politikom radimo više od 50 godina, ali očito sa veoma ograničenim uspjehom. Gdje je napravljena greška?

„Kritika na račun razvojne saradnje je veoma popularna, ali mislim da ona nije opravdana. To se mora obrnuto formulisati: Šta bi bilo da u proteklih 50 godina nismo imali razvojne saradnje? U kakvom bi stanju tada bila Afrika? Uvjeren sam da u njemačkoj i evropskoj razvojnoj saradnji imamo veoma dobre instrumente kojim možemo dati doprinos tome da se spriječe konflikti. Sve što razvojna saradnja pruža, kada je riječ o stabilnosti i izgradnji održivih struktura, je doprinos borbi protiv uzroka zbog kojih ljudi napuštaju svoje domove“.

Veliki problem su zemlje koje su doživjele raspad poput Libije u kojim EU praktično više nema partnera u razgovorima. Da li bi danas EU, kada bi se u Libiji pojavio novi Gadafi, potajno odahnula jer se u najmanju ruku pojavio neko ko će se brinuti za stabilnost?

„Bilo je zemalja članica EU koje su veoma tijesno sarađivale s Gadafijem,.... ali i EU u cjelosti. Tada je postojala nada da će Gadafi spriječiti neregularnu migraciju i to je većim dijelom funkcionisalo. Međutim, takva vremena su prošla. Ipak još uvijek postoji nada da u Libiji negdje postoji osoba koja je sposobna za djelovanje. Do tada će se razgovarati sa različitim akterima kako bi se u regionima, gdje oni imaju moć, spriječio neregularan odlazak ljudi. Ne znam da li je to djelotvorno. Brojke govore suprotno“.

U EU postoje ideje da se podstaknu privremeni boravci za Afrikance koji žele studirati, raditi ili istraživati. Da li bi to bar malo smanjilo pritisak ili bi još više povećalo broj izbjeglica?

„To je dobro pitanje. Ljudi koji dolaze preko Sredozemlja, dolaze kao izbjeglice ili migranti. U brodovima su obje grupe: dakle ljudi koji su zlostavljani i koji se boje za svoje živote, ali i ljudi koji za sebe i svoje porodice jednostavno traže bolju budućnost. Kada je riječ o sistemu dodjele azila, onda je veliki problem napraviti razliku između ove dvije kategorije ljudi. Mi smo obavezni zaštititi izbjeglice. Svakoj zemlji pojedinačno je prepušteno da sama odluči da li će prihvatiti migrante ili ne. Prelasci su neregularni jer za obje grupe ne postoje legalni putevi dolaska. Izbjeglicama je nemoguće da u inostranstvu podnesu zahtjev za azil u EU. Za migrante koji dolaze zbog posla su mogućnosti veoma ograničene. Oni jednostavno za to ne dobijaju vizu. Jedan od poteza koje treba uraditi bi bilo proširenje legalnih mogućnosti i nadati se da će tako manji broj ljudi doći na ilegalan način. Nadam se da će se na samitu na Malti u tom pravcu uraditi nešto konkretno. Dakle, da članice EU predoče migracione programe kojim se će ljudi spriječiti za neregularan i nevjerovatno opasan prelazak granice. Uspjeh naravno zavisi od toga koliko će opsežni biti takvi programi. Ali, ako ne uspostavimo legalne puteve useljavanja, onda se ne trebamo čuditi ako ljudi dolaze na ilegalan način“.

Neki ljudi kažu da migranti dolaze u svakom slučaju. Čak i ako je u njihovim zemljama bolja situacija, onda više ljudi ima novca da sebi priušti krijumčarenje za Evropu. Osim toga u Africi imamo enormno veliki pritisak na stanovništvo. Ako je to istina, onda pred Evropom stoji još nekoliko izazova. Kako s tim treba postupati?

„Sasvim je jasno da to neće biti moguće bez kontrole granice“.

Također i u smislu odbijanja ili samo registrovanja novopridošlih?

„Mora se već vidjeti ko dolazi. U Africi još uvijek imamo proganjanja. Imamo i zločinačke režime. Izbjeglice dolaze iz tih zemalja. Mi smo obavezni prihvatiti izbjeglice. Brojevi će vjerovatno i dalje ostati visoki. Drugo pitanje glasi: šta radimo s migracijom? Svaka zemlja koja prihvati migrante ima pravo da odluči kojim migrantima će dozvoliti ulazak u zemlju, kakvi su izgledi za spajanjem porodice itd. Mislim da se to mora i može kontrolisa ukoliko se naprave regulisani programi. Ljudi se moraju jednostavno i odbijati. To se može postići kontrolama što pokazuje primjer Španije. Ova zemlja je prije nekoliko godina imala povećano useljavanje iz zapadne Afrike na Kanarska ostrva. To skoro da je zaustavljeno. Španija je sa zapadnoafričkim zemljama potpisala bilateralne sporazume. Ona je pojačala tamošnje granične službe, obučila policiju, čak je dijelom i plaća. To već pokazuje da postoje mogućnosti za djelovanje. Ali, to će samo funkcionisati ako ljudi uopšte budu prihvaćeni. Zbog toga je tako važno razgovarati o migracionim programima. Ako oni budu ispravni, onda neće pomoći samo migrantima, nego i zemljama odakle oni dolaze, ali i nama“.

Steffen Angenendt je stručnjak za pitanja migracije u berlinskoj Fondaciji za nauku i politiku.