Čistačica s interneta

Helpling je jedna start-up firma koja posreduje higijenske radnike. Konkurenti na njemačkom tržištu također imaju pomodna imena: Book a Tiger (Unajmi tigra), Homejoy (Kućna radost), Cleanagents (Agenti za čistoću). Portali ovih firmi gotovo bez izuzetka pokazuju nasmijane mladiće i djevojke opremljene šarenim četkama i metlama kako s užitkom uklanjaju svu moguću prljavštinu. Za mušterije bi sve trebalo teći glatko i jeftino: upišete adresu, veličinu stana, željeno vrijeme…

Dobro za budžet?

Verena radi za Helpling u sjevernom Berlinu – svuda gdje može stići biciklom, kaže ova nasmijana 57-godišnjakinja. „Nemam auto, dakle jako sam štedljiva.“ Čisti privatne stanove već godinama, uvijek na račun i nikad na crno, ali tek je uz posredovanje Helplinga dobila dovoljno posla. Ponude uvijek stižu putem elektronske pošte. Ako želi posao, Verena se samo treba prijaviti brže od ostalih kolegica i kolega. Dobije 10 do 12 eura po satu, još tri eura idu firmi za posredovanje. Ta zarada djeluje gotovo kao premija ako se zna da tek uvedena minimalna satnica u Njemačkoj iznosi 8,5 eura. „Dobijem sasvim pristojnu plaću za poslove čišćenja“, kaže Verena za DW. „Dovoljno je za život, čak mogu pokloniti nešto sinovima za Božić.“

U posljednje vrijeme su veoma popularne platforme za prijevoz putnika (Uber) ili za iznajmljivanje prenoćišta (Airbnb). Dok ovi posrednici vuku etablirane djelatnosti u sivu zonu, kod čišćenja stanova situacija je obratna. Procjenjuje se da se u Njemačkoj svaki sedmi euro obrne na crno, a za najveće grane sive ekonomije važe upravo poslovi u domaćinstvima koje obavljaju majstori, baby-sitterice i čistačice i čistači. Savezno ministarstvo obitelji računa da je tek svaki deseti radnik „higijenske branše“ prijavljen. Zato se mlade firme nadaju da će vremenom moći zaposliti čak i do 355.000 ljudi. „Tržište čišćenja je netransparentno“, kaže osnivač Helplinga Benedikt Franke za DW. „Naš cilj je da to tržište profesionaliziramo i legaliziramo.“

Karl Brenke iz Njemačkog instituta za privredna istraživanja ne dijeli ovaj entuzijazam. „Agencije za posredovanje usluga teško mogu smanjiti udio rada na crno“, kaže ovaj stručnjak za tržište rada u razgovoru za DW. „Jer s jedne strane mnogi radnici ne žele raditi legalno, a s druge strane posrednici uzimaju prilično novca za sebe. Stoga teško da će nastati mnogo radnih mjesta u regularnoj privredi.“ Brenke je pesimističan – kaže da je država praktično iscrpla sve metode u borbi protiv rada na crno i da se siva ekonomija ne može potpuno iskorijeniti.

„Neki rade za petaka“

Kritičari također dovode u pitanje i kvalitetu zaposlenja putem portala koji posreduju čistače. Jer ove start-up firme ne nude stalna i sigurna radna mjesta, čistači su praktički samostalni djelatnici koji sami moraju plaćati porez na prihod, socijalno, zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Plaćenog odmora nema. Stoga je jedno vrijeme i Ministarstvo obitelji razmatralo ideju da ono samo napravi slični portal za posredovanje. To ne bi bila dobra ideja, kaže Ulrich Walwei iz Instituta za istraživanje tržišta rada. „Ni država to ne bi mogla bolje od privatnika“, komentira on za DW. Smatra da se rad na crno mnogo lakše suzbija spuštanjem poreza i drugih dažbina za male poduzetnike.

Stručnjaci Bremke i Walwei slažu se da minimalna satnica za sva zanimanja može dodatno ugroziti tržište rada osobito u slabije plaćenom sektoru. „Kada regularni poslovi postanu preskupi, dio njih može skliznuti u crno tržište. Recimo ako frizerka ode kod mušterije da ju ošiša bez fiskalnog računa“, kaže Bremke. Walwei vjeruje da će efekti po tržište rada ipak biti neznatni, pogotovo na zapadu zemlje. Na istoku mogu biti osjetniji jer su tamo, prije uvođenja minimalne zarade, tarifni ugovori jamčili skromnije plaće nego na zapadu zemlje. Tako su recimo čistači i čistačice do sada prema kolektivnom ugovoru na zapadu dobivali 9,31 eura po satu, a na istoku tek 7,96 eura.

„Neki na crno rade i za petaka po satu“, kaže čistačica Verena. „Ne želim nikoga ocrnjivati, ali to su uglavnom ljudi koji primaju neku vrstu socijalne pomoći pa žele zaraditi džeparac sa strane.“ S tim Verena ne želi imati ništa – ni sa socijalnom pomoći ni s radom na crno. Svakodnevno je brine kamenac u vodoopskrbnom sustavu, a i u kadama njezinih mušterija. Berlin ima dosta tvrdu vodu. A kamenac zna biti uporan, baš kao i siva ekonomija.