Ratni put spasa

Kolona ovogodišnjeg Marša mira iz pravca Žepe u Srebrenicu dolazi po deseti put. Tradicionalno konačište je na polovici puta u Ljeljedolu, na livadama lovišta Sušica. Vođa puta je Mujo Zimić koji o ovogodišnjim sudionicima kaže:

„Ove godine je krenulo oko 200 sudionika, a pridružit će nam se još 50. Mi na ovaj način podržavamo našu braću i prijatelje iz ovog dijele Podrinja i mislim da je to trenutno jedino što možemo za njih učiniti."

Na pitanje odakle sve dolaze sudionici kolone Marša mira odgovara da je to „Bosna u malom". „Ima nas iz Bužima, Bihaća, Sarajeva, Mostara, Prozora, Stoca, Zenice, Brčkog, Srebrenika, Goražda, čak imamo i dvojicu ljudi iz Sjenice kojima zahvaljujem što su odlučili da idu sa nama."

Cijeli dan se pješači po suncu, a da nitko ne ostane gladan već tradicionalno, u koloni Marša mira se brine Žepljak Nezim Cocalić. „Svake godine se organiziramo, nabavimo hranu i onda ja krenem rano ujutro da bih ovdje dočekao sudionike na večeri. Obično pripremim vojnički grah da mogu nešto toplo pojesti i okrijepiti se. Ujutro u istom kazanu pravim čaj za doručak i nastavljamo dalje."

Težak i smrtonosan put

Ova ruta Marša mira iz Žepe za Srebrenicu samo dijelom je bila put spasa za Srebreničane u srpnju 1995. godine. Staza je funkcionirala sve vrijeme rata između opsjednutih enklava kao „put hrane", a o tome nam priča jedan od ratnih zapovjednika iz Žepe Ramo Čardaković.

„Išlo se zbog hrane. Bio je to vrlo težak i smrtonosan put. Išlo se drugom, opasnijom stazom preko Sušice jer nije bilo moguće ići ovim putem kojim mi danas marširamo. Stalno je na tom putu bilo zasjeda, ljudi su ginuli... Ali nužda nas je tjerala, moralo se ići. Išlo se pješke jer nije bilo drugog načina. Ide se po hranu, a ne znaš hoćeš li je naći. Ljudi su išli i tražili, po dva tri dana ali nemaju gdje. Novac je bio bezvrijedan. Davali su zlato, oružje, vjenčano prstenje, sve... Na tom putu je poginulo više od 20 boraca iz Žepe koji su išli u potragu za hranom."

Ramo Čardaković dalje priča kako je ljudima bilo jedino bitno da rat stane, da se o obući, odjeći  ili nečemu drugom nije ni razmišljalo. Opanak se krpao po pet puta. Gumeni opanak, koji danas košta pet maraka - ali tada nije bilo ni opanaka, a kamo li čega drugog. Jedino je bilo bitno preživjeti.

„Bila je žestoka neimaština. Ja sam imao ženu, dvoje djece i majku u Žepi. Nosio sam onaj kočanj od kukuruza kada se zrno okruni, nosio sam to u mlin, mljeo u brašno i donosio kući da od toga žena napravi kruh. Pojede se po zalogaj dva i ne može više. Brali smo onu resu s lijeske i od toga je žena kuhala kruh koji smo morali jesti da bi preživjeli jer drugog nije bilo. Bila je to 1993. godina kada je bilo najkritičnije“, sjeća se Čardaković.

Sudionici Marša mira ovog jutra 10. srpnja nastavljaju put kojim će proći i kroz sami grad Srebrenicu i doći u Potočare gdje će se pridružiti glavnoj koloni koja dolazi iz pravca Tuzle kako bi zajedno do 17 sati ušli u Memorijalni centar Potočari.