Kako će presuda o Srebrenici utjecati na misije UN-a?

DW: Kakav utjecaj će nedavna presuda nizozemskog Vrhovnog suda imati na misije plavih kaciga?

Erika de Wet: Prvo se mora objasniti posebnost slučaja Srebrenica. Nizozemski vojnici su bili integrirani u zapovjedni lanac UN-a sve dok Nizozemska nije prekinula svoje sudjelovanje u misiji UNPROFOR-a. Mnoge tužbe protiv nizozemskih trupa u Bosni se prije svega odnose na vojne odluke koje su donesene u sklopu UNPROFOR-ove misije. Ove žalbe su odbijene jer se sud ne može baviti tužbama protiv UN-a. Međutim, u određenom trenutku je misija prekinuta. Nizozemska vlada je odlučila zaštititi svoje vojnike i povući ih iz Bosne jer su bosanski Srbi napredovali u svojim ofenzivama. Od toga trenutka su nizozemski vojnici i njihovi zapovjednici imali „efektivnu kontrolu", kako se kaže u međunarodnom pravu. Oni su samostalno obavljali kontrolu u bazi UN-a odakle su kasnije transportirane i ubijene bošnjačke izbjeglice.

Jesu li su nizozemski vojnici, a time i država Nizozemska krivi jer su sudjelovali u tome da srpske trupe u bazi odvoje, a kasnije ubiju muškarce?

U pravu ste. Prema presudi suda su nizozemski zapovjednici 12. srpnja 1995. godine znali konkretno što će se dogoditi s muškim bošnjačkim izbjeglicama. Prije toga to nije bilo jasno. Ne može se dokazati da su prije toga datuma znali što se točno događa i da će autobusi biti zaustavljeni i iz njih izdvojene određene osobe. Ali nakon 12. srpnja je to bilo jasno. Sljedećeg dana, dakle 13. srpnja, srpske snage su ušle u bazu i počele odvajati muškarce od žena i trpati ih u autobuse, čemu su doprinijeli i nizozemski vojnici. Oni su izbjeglice na taj način „organizirali" tako da bosanskim Srbima bude lakše odvojiti muškarce od žena. Sud je ustvrdio da nizozemski vojnici to nisu smjeli uraditi. Drugo: nizozemski vojnici su trebali informirati muškarce o njihovim mogućim sudbina ako uđu u te autobuse.

Na čemu je sud utemeljio svoju odluku?

To je kršenje međunarodnog prava, Europske konvencije za ljudska prava i Međunarodnog pakta za građanska i politička prava. Radi se o pravu na život, zabrani mučenja i ponižavajućeg postupanja. U ovom slučaju država ima obvezu pružanja jamstva. Dakle, država mora spriječiti da ljudi dođu u situaciju u kojoj će biti zlostavljani ili izloženi samovoljnom ubijanju. Ali, radi se samo o osobama pod njihovom „efektivnom kontrolom". To je obično na njezinom teritoriju ili kao tada u jednoj takvoj bazi gdje država donosi odluke, a ne UN.

U presudi o Srebrenici se dakle radi o ponašanju koje se može smatrati kaznenim djelom koje je izvan okvira UN. Kako se može pratiti i dokazati je li došlo do neprimjerenog ponašanja ili zločina u sklopu misije UN-a?

Obično postoji dogovor s državama koje šalju vojnike da moraju kazniti svoje trupe zbog neprimjerenog ponašanje, seksualnog zlostavljanja i sličnih radnji. Južnoafrička Republika na primjer ima mnogo mirovnih trupa u Africi, Kongu ili Sudanu. Ukoliko dođe do neprimjerenog ponašanja onda će na licu mjesta biti aktivno državno odvjetništvo Južnoafričke Republike. Država koja šalje svoje vojnike u mirovne misije ima obavezu sudski goniti vojnike koji krše nacionalne zakone. UN je u međuvremenu dosljedan ako države svoje vojnike ne izvedu pred sud. Te države u pravilu više ne smiju slati svoje vojnike u mirovne misije. Pravila su sada oštrija. Godinama se to rijetko događalo. Kada se radi o stvarima kao što su seksualno zlostavljanje ili druga kaznena djela koja nisu  definirana kao zločin protiv čovječnosti, a koja su neprihvatljiva, onda mora djelovati država koja je poslala vojnike. Ovim slučajevima se sada pristupa dosljednije.

Tako glasi teorija. Kako je u praksi?

UN u pravilu dogovor uvijek postiže s državom koja šalje vojnike u mirovnu misiju. Problem je bio što se mnoge države nisu držale dogovora. One nisu uvijek kažnjavale svoje vojnike koji su kršili dogovor. Pravni sustavi u tim državama nisu uvijek dobro razvijeni i pouzdani. To je bio veliki problem. Zbog toga se tim zemljama sada prijeti da ukoliko dosljedno ne budu djelovale protiv takvih osoba, više neće moći slati vojnike u mirovne misije. Što za te države ima i financijske posljedice.

Što je s odgovornošću UN-a ukoliko se neka od njegovih članica izvlači od odgovornosti?

UN kao i skoro sve međunarodne organizacije pred nacionalnim sudovima imaju imunitet. Za to dijelom postoje dobri razlozi jer UN nekada radi u državama u kojim je situacija vrlo teška. UN se također boji ucjene i toga da svoj posao ne može slobodno obavljati. U principu se može podnijeti tužba protiv UN-a uz obrazloženje da UN nije ispunio svoju dužnost o zaštiti, npr. zlostavljanje u bazama UN-a. Ali, sve u svemu, mora se reći da UN, kada su u pitanju njegove obveze o zaštiti regulirane međunarodnim pravom, vrlo suzdržan. U posljednjih nekoliko godina je urađeno nekoliko stvari, tako da ne bi bilo fer reći da to UN uopće ne uzima za ozbiljno. Također treba dodati da su ljudi koji se nalaze u takvim izbjegličkim centrima vrlo često ranjivi, nepismeni, da su to žene i djeca i koji uopće nisu u stanju pravno se braniti ako budu zlostavljani od vojnika UN-a. Sustav odgovornosti UN-a u takvim situacijama je svakako nepotpun.

Hoće li presuda o Srebrenici u zemljama, posebnom onim koje imaju veliki broj svojih vojnika u misijama plavih kaciga, dovesti do većeg razmišljanja ili zabrinutosti zbog mogućeg pravnoga gonjenja ukoliko dođe do propusta njihovih plavih kaciga?

Teško je procijeniti koliko je afričkih i azijskih zemalja pokrenulo proces protiv vojnika u misijama UN-a koji su se neprimjereno ponašali. S druge strane mislim da ove zemlje sada ne moraju strahovati. Kada je riječ o presudi o Srebrenici, ona je poseban slučaj u kojem se UN uopće ne nalazi u zapovjednom lancu.

Erika de Wet je profesorica za međunarodno i komparativno pravo na Sveučilištu Pretoria, a drži predavanja i na sveučilištima u Zürichu i Bonnu.