11. rujna i vječna kriza Zapada i islamskog svijeta

Većina zna za direktne posljedice terorističkih napada na Sjedinjene Američke Države od 11. rujna 2001. Njemački znanstvenik i islamolog Stefan Weidner pak tvrdi da su posljedice mnogo dublje nego što se obično uzima. Recimo, u odnosu Europske unije i Turske koji je, kaže, postao kolateralna šteta ovog procesa.

„Sjetimo se samo: na dolasku milenija je Redzep Tayyip Erdogan bio nada Turske kao ozbiljnog kandidata za Europsku uniju. 11. rujna dao je vjetar u leđa konzervativnim kritičarima Turske koji su rekli da islam ne pripada Europi", kaže Weidner za DW.

„Kad je Erdogan shvatio da vrata EU-a ostaju zatvorena za Tursku, on se preorijentirao i pritom razbio više porculana nego što je morao. Danas djeluje kao da srlja u pogrešnom smjeru, a izbjeglice su mu taoci u igri protiv EU-a. Cinična igra“, dodaje ovaj istraživač.

Kako su izbjeglice došle na Zapad

Upravo je u njemačke knjižare stigla Weidnerova knjiga „Ground Zero: Jedanaesti rujan i rađanje sadašnjice“. Bombastičan naslov - Ground Zero u vojnom žargonu označava mjesto koje je pogodio projektil i tako se naziva i prostor gdje su u New Yorku srušeni neboderi World Trade Centra, i uskoro dvadeseta godišnjica napada ovu knjigu čine privlačnom i aktualnom.

Ali zanimljiva je i Weidnerova teza – da su od tada Zapad i islamski svijet ušli u spiralu radikalizacije, gurajući jedni druge u sve dublje stanje međusobnog nerazumijevanja.

Tako Weidner vidi i desetogodišnji rat u Siriji. Asadu kojeg ne voli ni vlastiti narod, kaže, pošlo je za rukom da za najmoćnije protivnike stvori radikalne islamiste. Zapad tu nikoga ne može podržati. „Rezultat je taj da su prozapadne snage iz Sirije emigrirale – na Zapad!"

Prema ovom autoru, Zapad je oklijevao odlučno podržati Arapsko proljeće 2011. jer su prvi aktivisti koji su se pojavili na ulicama politički stajali ljevije od prosjeka vladajućih u Europi i SAD-u. „Da su oni došli na vlast, sigurno ne bi zagovarali politiku koju Zapad želi, ili koju su tražili Svjetska banka i MMF. Te nove vlasti, koje bi zbilja htjele poboljšati situaciju za mase svog naroda, bili bi Zapadu teži partneri nego korumpirani diktatori."

Kako smatra Weidner, Zapad je propustio šansu da razmišlja dugoročno. Moglo se, kaže, u događanja u arapskom svijetu umiješati drugačije – pritiskom na bogate države Arapskog poluotoka, možda i sankcijama, kako ove ne bi upropaštavale revolucije u arapskom svijetu ili ih podrivale podrškom džihadistima.

„Time bi konačno bilo učinjeno ono što je propušteno 11. rujna - pozvati na odgovornost ideološke, logističke i financijske mecene (napada iz 2001). Toga se Zapad pribojavao jer je previše našeg novca i blagostanja povezano s tamošnjim nedemokratskim sustavima. Na kraju smo platili cijenu u drugačijoj formi, kroz izbjegličku krizu i jačanje desničarskog populizma kao reakciju“, kaže Stefan Weidner.

Prelijevanje krize

Teroristički napadi i ono što se poslije toga zbilo, piše Weidner u novoj knjizi, promijenili su i Zapad do neprepoznatljivosti.

„Desetljeće prije Jedanaestog rujna bila je epoha optimizma u Europi i SAD-u. To se promijenilo. I prije koronakrize je raspoloženje bilo loše. Osim rastuće ekonomske nejednakosti i kaosa u svijetu novih medija, glavni uzrok je kriza koja se prelila iz arapsko-islamskog svijeta", kaže Weidner.

Tu misli na izbjegličku krizu, na doseljavanje koje je „mnogima djelovalo nekontrolirano ili su ga tako predstavljali populisti“. Uz to i globalni terorizam, islamistički i „bijeli i zapadni" prema ljudima stranog porijekla ili muslimanima. „U zbiru to je bila uzajamna radikalizacija koja je doprinijela i uspjehu Donalda Trumpa koji je još zaoštrio to loše raspoloženje."

Iz toga se teško izlazi, dodaje ovaj autor, i kaže kako bi bilo poželjno da Europa govori jednim glasom koji bi se slagao s američkim - mada ne po svaku cijenu. Ključno u odnosima s islamskim svijetom je, smatra, da se ne surađuje s režimima nego s građanima.