25 godina od trijumfa "Rive" na Euroviziji

Prije 25 godina je još uvek postojala Jugoslavija "od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana". “Duh slavenski”, barem na prvi pogled, "živio je" nesmetano, kao i godinama prije toga. Prije nego što će se dvije godine kasnije "zemlja bratstva i jedinstva" u fokusu svjetske javnosti naći zbog ratnih sukoba, Jugoslavija se u udarnim vijestima te subote, 6. svibnja, našla zbog krajnje neočekivanog ishoda tada vrlo uglednog natjecanja za Pjesmu eurovizije održanog u Lausannei (Švicarska).

"Tresla sam se od uzbuđenja i od treme, pored ostalog i zbog činjenice što sam odrasla u Švicarskoj. Tamo sam išla u školu. Cijela ta priča o Euroviziji bila je za mene kao odlazak u zabavni park za neko dijete. Otišli smo u Lausanneu s velikim uzbuđenjem. Isprva sam bila zastrašena osjećajem da možda nisam dorasla zadatku. Pitala sam se što ja to europskoj publici uopće mogu ponuditi, osim svoje radosti, punog srca i iskrenosti. Na kraju se ispostavilo da su to bili naši glavni aduti i da se nemam čega bojati”, priča Emilija Kokić, koja je tada kao članica “Rive”, pop-banda iz Zadra, predstavljala Jugoslaviju na Euroviziji.

Ništa bez Dujmićevog "hrvatsko-engleskog" šablona

Ipak, cijelu priču s happy endom zakuhao je iskusni hrvatski skladatelj Rajko Dujmić koji te večeri na kraju u Lausannei - nije ni bio. "Meni je to bilo treće učešće na Euroviziji. Međutim, u vrijeme kada je Riva iz Hrvatske krenula za Švicarsku, ja sam s Novim fosilima svirao u Njemačkoj, u Wupperthalu. Po prvi put se u povijesti tog festivala dogodilo da kompozitor nije bio prisutan. Ukrali su nam putovnice, pa odlazak za Lausanneu nije bio moguć", priča Dujmić.

Mnogo toga zanimljivog odigralo se te 1989. godine, počevši od samog, tada još jugoslavenskog izbora u Novom Sadu. "Riva" se na Jugoviziji te godine samo za jedan bod našla ispred tada vrlo popularnog pjevača Massima Savića. "Svaki televizijski centar tadašnje Jugoslavenske radio-televizije birao je po dva, tri predstavnika i onda bi u jednom od centara bilo organizirano finale s 18 do 20 skladbi. Svaki centar je imao svoj stručni žiri. Ali da biste došli do finala morali ste najprije proći svoj, republički žiri. Ja sam tada imao Rivu i Jasnu Zlokić ispred zagrebačkog studija", pojašnjava Dujmić, koji je prije toga na Euroviziji već imao dvije svoje skladbe.

Kokić: Eurovizija mi je promijenila život

Platinaste tiraže su za traženog zagrebačkog autora bili krajnje normalna pojava, ali je eurovizijsko natjecanje 20-godišnjoj Emiliji, promijenilo život. "Ja sam time dobila odskočnu dasku. Pritom imajte u vidu da sam se ja sa mikrofonom susrela samo godinu dana prije pobjede na Euroviziji. Odlazak u Lausanneu i pobjeda su za mene bili ostvarenje sna. Pobjedom na Euroviziji mi smo dobili ono oko čega se izvođači trude godinama, a to je da postanu prepoznatljivi", prisjeća se i danas aktivna i popularna hrvatska pop-pjevačica, navodeći kako je sudbinu zadarskog banda zapečatio rat, usprkos činjenici da su pjesme na engleskom, čiji je autor čuveni švedski muzičar Per Gesle (iz kultnog benda Roxette), već bile spremne.

Ideja o pjesmi koju Emilija Kokić i dan-danas rado pjeva nastala je slučajno. Poigravanje s frazama na engleskom bilo je, u ono vrijeme, potpuno netipično za jugoslavenske prostore. "Slično kao i s pjesmama 'Ja sam za ples' i 'Mangup', 'Rock me' je nastala u dahu. Sjećam se da sam sebe pozvao telefonom i na sekretarici snimio refren kako ga ne bih zaboravio", dodaje Dujmić i priznaje da mu ta vremena nedostaju. "Danas je sve drugačije, došlo je do raznih podjela. Svatko najjače bodove daje svom susjedu. Tu više nema objektivnosti. Nije to samo na Balkanu slučaj, već i u drugim regijama, pa i u samoj Skandinaviji. To je postalo veliko regionalno natjecanje novonastalih manjih regija, pa koja regija ima više državica, ta uglavnom pobjeđuje."

Netrpeljivosti među muzičarima nije bilo!

Jugoslavija je bila prva komunistička zemlja u Europi koja se 1961. godine priključila natjecanju za Pjesmu eurovizije. Dok je Tito bio živ, pjevalo se uglavnom o brodovima i moru, kombiniranja materinjeg s engleskim jezikom, prije pjesama Rajka Dujmića, u jugoslavenskim pjesmama za Euroviziju nije bilo.

Netrpeljivosti i provokacija među muzičarima par godina uoči rata, navodno isto tako nije bilo. "Među muzičarima nikada nije bilo sporova. Naš kruh je težak. Toga koliko znam nije bilo ni između TV centara. Uostalom, Zagreb je tada imao svoje predstavnike na Euroviziji, tri godine za redom. Čak je i bilo bolje izgubiti na tom natjecanju. Jer si imao više simpatija ako bi bio drugi ili treći. To su bila drugačija vremena", uvjeren je Dujmić.

"Rock me" hit i za neke nove klince?

Mlađe, poslijeratne generacije, ne znaju ni za "Jugoviziju", pa ni za jugoslavensku pobjedničku pjesmu "Rock me". Bi li je, s obzirom na aktualne trendove, razumjeli? "Teško je to reći. Ljudi je znaju takvu kakva jest već 25 godina i bio bi veliki rizik mijenjati njezin aranžman. Jer ukoliko nova verzija nije barem pet puta bolja od originala, to postaje vrlo klizav teren. Bolje je na kraju ne mijenjati ništa. Obećavali su mi razni producenti da će napraviti obradu ili remiks te pjesme i znate li što se na kraju dogodilo? Svi su odustali", kaže Emilija Kokić. Autor brojnih hitova za izvođače iz gotovo svih bivših jugoslavenskih republika je drugačijeg mišljenja: "Možda bi danas čak i bolje prošla. Doduše, vjerovatno ne u kombinaciji s 'rockabilly-stilom', ali možda s nekim tehno aranžmanom i nešto jačim ritmom. Jer ta pjesma i ima dobru melodiju koju današnji hitovi nemaju. Svuda u svijetu pjesmama danas nedostaju melodije. Na radiju se vrte pjesme koje su ljudima nametnute."

Nema hita bez ljubavi i strasti

Recept za dobru, pa još i pobjedničku pjesmu ne postoji. "Konkretna formula ne postoji, ali vjerujem da se u suštini mora dogoditi ljubav i strast između izvođača i pjesme. To je ključno. Često se odvojeno biraju pjesme koje se na kraju izvođaču samo zalijepe. Pitanje je što bi se dogodilo da je našu pjesmu, prije dva i pol desetljeća, pjevao netko tko nije imao tu radost, iskrenost i energiju koju smo mi imali. Taj psihološki trenutak je u takvim situacijama i kasnije u karijeri ključan”, tvrdi Emilija Kokić.

“Ne znam kako je u drugim državama u regiji, ali mene hrvatski javni servis nikada nije pozvao i pitao za sugestiju ili savjet. Ne znam što je razlog tome, ali siguran sam da nije tako teško osmisliti koncept izbora, uključujući i izbor pjesme koja bi pratila. Naravno da nije sve u tome, ali pjesme moraju biti prepoznatljive, moraju imati neki 'štos', emociju i na prvo slušanje osvajati slušatelje", poručuje Dujmić i ne isključuje mogućnost ponovnog eurovizijskog angažmana, ako ne u Hrvatskoj, onda možda za neku drugu zemlju.