50 godina od Šestodnevnog rata

DW: Gospodine Tamari, što je dovelo do Šestodnevnog rata u lipnju 1967.?

Salim Tamari: Neposredni povod je bio taj što je egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser blokirao prolaz kod otoka Tirana. Izrael je smatrao da je time odsječen od međunarodnih voda. No, stvarni razlog, između ostalih, je bio taj što je Izrael stalno odbijao provesti rezoluciju Ujedinjenih naroda o povratku izbjeglica iz 1948. Osim toga, bilo je i napetosti između Izraela i Egipta oko Gaze.

Rat je nakon samo nekoliko dana bio završen. No, posljedice se još uvijek osjećaju. Što je bio neposredni rezultat rata?

Vojske iz Sirije, Egipta i Jordana su morale priznati poraz. Osim toga, Izrael je zauzeo kompletni Sinajski poluotok, Zapadnu obalu uključujući i istočni Jeruzalem i oteo od Sirije dijelove Golanske visoravni. No, neposredni efekt nije bio samo potpuni poraz za pojedine arapske vlade već i za Palestince na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze.

Kako se nakon toga promijenio život ljudi tamo? 

Dvije stvari su promijenile živote ljudi: kao prvo, Palestinci na Zapadnoj obali, u Pojasu Gaze i na Golanskoj visoravni više nisu imali pristup niti jednoj zračnoj luci. Oni više nisu mogli putovati, trgovati, nisu mogli njegovati veze s drugim kulturama na što su ranije bili navikli.

A drugo, tržišta na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze su integrirana u izraelsko tržište. Jedna korisna posljedica toga je da su Palestinci ponovo imali pristup povijesnoj Palestini, samim tim i područjima koje su neki od njih izgubili 1948.

Jeruzalem je formalno anektiran, što je rezultiralo time da su Palestinci koji su tamo živjeli postali Izraelci. I mogli su se slobodnije kretati nego njihovi sunarodnjaci u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali.

Krajem 60-ih godina prošlog stoljeća Vi ste se vratili na Zapadnu obalu. Koliko se promijenila sama okupacija, a koliko ljudi u proteklih 50 godina?

Glavna razlika u odnosu na danas je ta što se nakon rata 1967. stjecao utisak da je to stanje koje će trajati vječno. Arapske nacije su bile pobijeđene, vojno se više nisu mogle oporaviti. Ali, onda je 1987. došla Prva Intifada (ustanak Palestinaca op. ur.) i odna su ljudi stekli dojam da bi okupacija mogla doživjeti i kraj.

Ali, rezultat Sporazuma iz Osla 1993. su bili razočaravajuća posljedica. Tamo je okupacija samo dobilo novo ime - autonomija. Tako da su ljudi odjednom imali drugu viziju: to više nije bila borba za više neovisnosti ili za rješenje upostavljanjem dvije države, već je to postala pravna borba.

Postoji toliko izraelsko-palestinskih mirovnih pokreta kojima je cilj okončanje okupacije. Mogu li ovakve inicijative nešto postići ukoliko se politička situacija ne promijeni?

Oni su nakon Prve Intifade zaista nešto i postigli. Nastala je unutaretnička solidarnost koja je na kraju dovela i do mirovnih pregovora u Oslu. A to je ljude samo demoraliziralo, tako da nešto slično kao što je bilo u Oslu mnogi ne žele još jednom.

Uz to dolazi još i to da su i izraelski mirovni pokret i izraelska ljevica izgubili na značaju. Naravno da ima akcija građanske neposlušnosti i mirnih prosvjeda. Ja sam mišljenja da će oni dovesti do toga da se kreira neka nova vizija. Ali, to se još uvijek ne može staviti na političku agendu.

Šta očekujete od međunarodne zajednice kako bi se okupacija jednom okončala i kako bi konačno došlo do rješenja dvije države?

Međunarodna zajednica mora jasno zauzeti stav po pitanju eksproprijacije i gradnje naselja. Osim toga bi se morala stvoriti takva atmosfera da se Izrael dovede do toga da se povuče iz okupiranih područja. Ali, sve je to već poznato. A ni Europa niti SAD ne žele se istinski pozabaviti ovom političkom temom.

Salim Tamari je rođen 1945. u Jafi, radi na Insitutu za palestinske studije i izdavač je stručnog časopisa Jerusalem Quartely. Osim toga predaje i u Centru za suvremene arapske studije na Sveučilištu Georgetown u SAD-u.