65 godina države Izrael

14. svibnja 1948. bio je dan koji je uzdrmao cijeli Bliski istok. Toga dana je u jednom muzeju u Tel Avivu proglašena neovisna država Izrael. Tako je ostvaren san koji je samo pedeset godina ranije najavio cionist Theodor Herzl, i to riječima: "Ako to odista želite, onda to nije bajka“

Par izbljedjelih crno-bijelih fotografija i filmova je sve što svjedoči o ovom događaju. Slike prikazuju šefa židovske samouprave u Palestini Davida Bena Guriona. Iznad njegove glave, na zidu je i portret Theodora Herzla, osnivača cionizma. U njegovoj ruci je deklaracija o neovisnosti iz koje čita: "U Izraelu je nastao židovski narod. Ovdje je stvoreno njegovo duhovno, religiozno i političko biće. Nasiljem je taj narod protjeran ali je ostao vjeran svojoj domovini. Nikada nije ugasla nada u povratak. Proglašavamo židovsku državu Izrael." 

Vani, na ulicama, židovi su slavili i plesali.

Rat za neovisnost

Proslava povodom osnivanja države je ipak održavana u sjeni rata koji se već slutio. Arapske države su odbacile rezoluciju UN-a iz 1947. koja je predviđala podjelu područja pod britanskom upravom na židovski i arapski dio. Židovima je ta rezolucija obećavala više od polovice Palestine. To područje je trebalo podijeliti oko pola milijuna židovskih doseljenika i oko 440.000 Palestinaca. „Drugim riječima, bio je to recept za sigurnu tragediju koja je slijedila“, kaže izraelski povjesničar Ilan Pappe. Kako bi napravio nacionalnu ravnotežu, Ben Gurion je odlučio  protjerati milijun Palestinaca. 750.000 njih, više od 80 posto palestinskog stanovništva, napustilo je svoju domovinu. Pobjegli su u arapske države ili u područja koja nije kontrolirao Izrael. Tada je uništeno 530 palestinskih sela i 11 palestinska grada.   

Šestodnevni rat

Ipak, dvadeset godina kasnije, Izrael proširuje svoju vlast i na područja koja do tada nije držao pod kontrolom. Od 5. do 10. lipnja 1967. Izrael je pobijedio vojske Jordana, Egipta i Sirije i okupirao Zapadni Jordan, Gazu i Golansku visoravan. Neočekivani uspjeh izazvao je oduševljenje u Izraelu. Posebno zato što je osvojen i istočni dio Jeruzalema i Zid plača. Ubrzo su na zaposjednutim područjima nikla i prva židovska naselja, uz ciljanu podršku vlade Izraela. Uz pomoć ovih naselja željelo se držati u šahu palestinski narod i spriječiti ga da osnuje svoje autonomne strukture vlasti.    

Kraj politike gradnje naselja nije došao ni nakon mirovnog sporazuma sa Egiptom (1979.), ni nakon početka mirovnog procesa (1993.) a niti nakon povlačenja iz Gaze (2005. godine). Čak i premijer Jitzhak Rabin, ubijen 1994, koji je bio protivnik gradnje ovih naselja nije se usudio ih ukinuti. Danas u Zapadnom Jordanu i istočnom dijelu Jeruzalema živi oko pola milijuna židova.    Među njima su brojni useljenici iz istočne Europe ili središnje Azije, koji su pristigli nakon raspada Sovjetskog Saveza. Izrael je primio oko milijun židova iz Rusije. 1991. je u jednoj zahtjevnoj operaciji preseljeno i oko 14.000 židova iz Etiopije.

Odnosi s Njemačkom

Savezna Republika Njemačka ima diplomatske odnose sa Izraelom od 1965. godine. 1952. se Luksemburškim ugovorom obvezala na isplatu od 3,5 milijarde maraka kao odštetu za nacističke zločine i ubojstva europskih židova. "Moramo ispraviti koliko god je to moguće nepravdu koju su židovima nanijeli nacisti", govorio je tada njemački kancelar Konrad Adenauer. On se 14. ožujka 1960. u New Yorku, po prvi put sastao s izraelskim premijerom Benom Gurionom. "Raduje me sastanak sa kancelarom Adenauerom. U Knesetu sam rekao da Njemačka od danas nije Njemačka od jučer. Nakon ovog susreta sam siguran da je taj zaključak bio ispravan", izjavio je Ben Gurion nakon susreta. Fotografije sa ovog sastanka su obišle svijet, a godinu dana kasnije dvojica državnika su se ponovo srela. Ovoga puta u skromnoj kući Bena Guriona u kibucu Sde Boker u pustinji Negev.

Sigurnost Izraela kao prioritet

U međuvremenu Berlin i vlada u Jeruzalemu njeguju bliske odnose. Njemačka vrijedi kao jedan od najvažnijih saveznika Izraela koja ovu zemlju podržava politički i diplomatski, ali i isporukama oružja. U veljači 2000. godine je Johannes Rau kao prvi njemački predsjednik govorio u pred izraelskim Parlamentom. On je izjavio kako je poziv prihvatio kao hrabar poticaj nadilaženja užasa povijesti. U ožujku 2008. godine je s velikom pažnjom propraćen i govor njemačke kancelarke Angele Merkel pred poslanicima Parlamenta. I ona je istakla povijesnu odgovornost svakog građana Njemačke prema Izraelu. "Ova povijesna odgovornost je postala dio državnog rezona moje zemlje. To znači da je za mene, kao njemačku kancelarku, sigurnost Izraela stvar o kojoj se ne može pregovarati."