Agencijski radnici u Hrvatskoj su potrošna roba

Pojam iz engleskog jezika „outsource“, već je neko vrijeme toliko udomaćen u Hrvatskoj da ga možemo smatrati i posvojenicom. Radi se, naravno, o vanjskom izvoru manjih poslovnih usluga, za kojim tvrtke posežu ne želeći se same baviti ničim izuzev osnovne djelatnosti. Najčešće su to usluge čišćenja, kuhanja, osiguranja, itd. Dosad su se na vanjsku pripomoć odlučivala većinom privatna poduzeća, no k istome smjera i državni te javni sektor, ako je suditi po sporadičnim izjavama nekih članova Vlade RH. Sva je prilika da će tako i „outsource“ postati još više hrvatskim izrazom.

S obzirom na činjenicu tisuća radnih mjesta, primjerice, čistačica u školama i bolnicama, postaje jasnijim obuhvat namjerenog poslovnog zaokreta. Računica kojom se on tumači, pak, više je nego jasna: angažman vanjskog servisa u pravilu je nešto jeftiniji od održavanja kućne službe. Odgovor na pitanje zašto je tomu tako, ipak potiče na dodatnu procjenu opravdanosti. Radnici i sindikalisti, kao i neki analitičari društva, najčešće tvrde da se razlika u cijeni postiže nauštrb radničkih prava, statusa i, konačno, njihove plaće.

Prinudni posluh

„U dijelu takvih primjera, sindikat uspijeva zaštititi radnika, no većina slučajeva nije pozitivna“, rekao nam je Tomislav Kiš iz Novog sindikata. Podsjetio nas je na odnos domaće aviokompanije Croatia airlines, koja se nekorektno ponašala prema vanjsko angažiranom kabinskom osoblju. Ipak, sindikat je radnicima priskočio upomoć, a i oni sami su bili dovoljno odlučni i uporni. „Bez toga ne ide, koliko god jak bio sindikat“, nastavlja Kiš, „no baš je radnicima koji obavljaju manje i povremene poslove kroz agencije i slično, najteže očuvati dostatnu razinu te svijesti i zajedništva“.

Spomenute privatne agencije za posredovanje između radnika i poslodavaca nisu zakonski pregovarački subjekt o kolektivnom ugovoru, koji pored Zakona o radu najviše štiti zaposlene. Stoga su radnici u takvom odnosu kudikamo izloženiji, a Kiš svjedoči da sama država prečesto diže ruke od njih: „Ona se ne postavlja kao regulatorni mehanizam, već serviser krupnog privatnog kapitala. Tako 'outsourcanje' postaje jak medij prinudnog radničkog posluha“. S druge strane, on napominje da postoje i djelatnosti kod kojih je takav rad uistinu praktičniji, i gdje nema realnih opasnosti od zloupotrebe, kao što su poslovi turističkih vodiča ili baby - sitterica.

Manevri izvan zakona

Uz posredovanje Novog sindikata došli smo i do sugovornika koji su opisanom praksom najviše pogođeni. Zbog toga i želja da se u ovom članku pojave isključivo anonimno, da se javnim istupom ne bi ugrozili kod poslodavaca. Fizički radnik u Zagrebačkom holdingu, uposlen preko agencije, sudjeluje u radu Vodoopskrbe i odvodnje. Tamo ih je oko stotinu, uz približno tisuću stalno zaposlenih radnika. „Nama koji smo u toj kaši“, rekao je za DW, „radno-pravni status je tema od najvećeg značaja. Strašno je ponižavajuće raditi s nekim tko ima osjetno veća prava i sigurnost, a naoko ste isti“.

Već nekoliko godina, naš sugovornik je svaka dva mjeseca izložen reviziji ugovora, ima manju plaću, nema božićnicu ni naknadu za prijevoz, a godišnji odmor – posebna je priča. „Oni bi nas nakon tri godine, po zakonu, morali za stalno zaposliti, ako radimo u kontinuitetu. No, prije isteka roka, kažu vam da nema posla, pa trošite prinudno svoj godišnji, i još ste sretni kad vas nanovo pozovu na rad“, prisjeća se on. Uz taj manevar, upao mu je u oko i drugi, sličan, budući da ih svake godine prebacuju iz jedne sastavnice holdinga u drugu, prikrivajući trag njihova očito trajnog angažmana.

Kao da nemaju majke

„Ne znam kako bismo se mogli organizirano usprotiviti. Budimo realni, to su uglavnom neškolovani ljudi, politički neaktivni i zaplašeni. A i ja sam već rezigniran“, zaključio je ovaj radnik. Nakon njega, došli smo i do jedne starije gospođe, čistačice u poslovnim prostorima, koja nas je zamolila da ne spominjemo ni ime a niti mjesta na kojima radi. „Vi ne možete ni zamisliti kakav odnos sebi dopuštaju ljudi koji su vam nadređeni, kao da oni nemaju majke“, rekla je, dodajući kako je nekoć bila u stalnom radnom odnosu, i kako zna što je izgubila. „Ali, nisam kriva za to, nisu me ni pitali.“

Njezino iskustvo svodi se na također manja prava i naknade, na znatno više rada i napetosti u odnosu s pretpostavljenim osobama. „Tjeraju nas da radimo više nego što je ugovoreno, samo ako su u prilici“, nabraja ona, „a muž mi je bolestan i nemam drugog izbora. Najviše me smeta što znam kakvi na mom znoju dobro žive, a oni ne rade ništa, samo nas nadgledaju i čuvaju svoje pozicije. Samo im je važno da mi nemamo više nikakva prava, jer baš o tome ovise te njihove pozicije. Mi smo vam, kao što ljudi vele, potrošna roba“. Ova gospođa stoga misli da će joj ubuduće biti i još gore.

Nezdravo upravljanje bolnicom

A propos izrabljivanja čistačica, i Tomislav Kiš nam je opisao udes jedne agencijske radnice u KBC-u Zagreb, gdje je dugo bila angažirana kao zamjena. U takvom slučaju ne važi odredba da poslodavac mora nakon tri godine zaposliti dotičnu osobu. Pa čak niti kad se ispostavilo da je ona bila fiktivna zamjena, odnosno da je uvijek iznova njezin ugovor obnavljan kao zamjenski za neku drugu radnicu, onu koja se tad nalazila na npr. bolovanju. A ova naša bolnica, najveća u Hrvatskoj, odlikuje se i drugim sličnim primjerima.

„Nisu imali pravo degradirati čistačice i poslovati s agencijama, dok nije sagrađen novi dio bolnice. Onda su iskoristili činjenicu da se staro pravilo odnosilo ugovorno samo na stari dio kompleksa, i u novom angažirali isključivo obespravljeni agencijski kadar“, navodi Kiš. Na koncu, zakonodavac u novije vrijeme želi nametnuti i novu odredbu, po kojoj se radnika lako može otpustiti iz stalnog radnog odnosa, ako se umjesto njega uposli netko iz agencije. A to bi zacijelo temeljito promijenilo odnose na tržištu rada.

Država ne štiti radnike

Zoran Malenica, sociolog s Pravnog fakulteta u Splitu, mišljenja je da bi se pod određenim uvjetima ipak moglo iskoristiti neke objektivne kvalitete „outsourcinga“, pri čemu polazi od viđenog na svojoj instituciji. „Neke službe poput one za čišćenje, mogle bi se bolje iskoristiti, možda i organizacijom kombiniranog rada na više adresa pod istom kapom, npr. na više fakulteta ili instituta, i slično“, rekao nam je on. Naime, tako bi se racionalizirali troškovi koji su katkad, po njegovim riječima, neopravdano visoki.

Slično je i s računovodstvenim servisima, ili srodnim uredskim uslugama, dok se pojedine službe ne mogu izložiti takvoj mobilnosti, zbog razloga specifične socijalizacije. „To ne možete uspješno izvesti s, recimo, čistačicama u dječjim vrtićima, koje često pripomažu odgojiteljicama oko djece, pa nije dobro da mijenjaju radnu sredinu. No, u puno drugih slučajeva bi se moglo izvesti, samo kad bi država funkcionirala kao djelotvoran nadzorni organ u zaštiti prava radnika, a to na nesreću nije slučaj“, zaključio je Malenica.