Albanski dobrovoljci na putu u Siriju

Deutsche Welle: Dobrovoljci iz Albanije odlazili su zrakoplovima u Tursku, a odatle u Siriju. Što se zapravo odigrava na tursko-sirijskoj granici?

Guido Steinberg : Odlazak Albanaca u Tursku i zatim u Siriju nije neko veliko iznenađenje. Postoji veliki priljev europskih boraca iz svih mogućih zemalja – Njemačke, Velike Britanije, Francuske, ali i iz Bosne i Hercegovine, sa Kosova, iz Austrije, Belgije. Postoje gradovi u kojima ti regruti mogu bez problema uspostaviti kontakte s ljudima koji ih onda brzo prebacuju preko sirijske granice. Pridošlice tamo obučavaju i raspoređuju, po želji, u različite grupacije. To je fenomen koji nam je poznat već skoro dvije godine.

Vrši li se obuka u Turskoj ili u Siriji?

Obuka se obavlja u Siriji. Turska je samo tranzitna zemlja i mjesto za povlačenje. Veliki problem je u tome što je u posljednjih nekoliko godina Turska te aktivnosti uglavnom odobravala. Posljednjih nekoliko mjeseci Ankara pokušava ograničiti bar one najgore grupe. Ipak, Turska je, ukupno gledano, dio problema, a ne dio rješenja.

Fenomen je relativno nov za Albaniju, ali je poznat sa Kosova, iz Makedonije i Bosne i Hercegovine. Koliko su društva na Balkanu tome sklona?

S Balkana u Siriju odlazi dosta ljudi. Gledajući tako, iz Europe u Siriju najviše boraca odlazi iz Velike Britanije, Francuske i Njemačke. Ako, međutim, uzmemo u obzir broj dobrovoljaca po glavi stanovnika određene zemlje, onda su na samom vrhu manje zemlje: Belgija, Austrija i Danska, kao i BiH. Vehabije u Bosni i Hercegovini, misionari i propovjednici, tamo su prisutni u posljednja dva desetljeća pa to nije nikakvo iznenađenje. Slično se može reći i za Kosovo i nešto manje za Albaniju.

Kako funkcionira mreža, koje metode se koriste za regrutaciju?

Ima dosta različitih pristupa. Postoje ljudi koji imaju kontakt sa terorističkim mrežama, koji ciljano regrutiraju. To se obično dešava u vehabijskim kulturnim centrima ili u džamijama. To je fenomen koji nije dobro proučen, jer ti ljudi djeluju veoma mudro. Ali, ono što je sasvim jasno je to da mladi ljudi regrutiraju jedni druge. Prijatelji dovedu svoje prijatelje i poznanike u džamiju, stvara se kontakt sa vehabijama i tada obično slijedi odlazak u Siriju. To je više dinamički proces grupe, nego ciljano regrutiranje. Ne treba misliti da sirijske organizacije u Europi imaju regrutere, najčešće je po srijedi inicijativa europskih dobrovoljaca.

Što motivira te ljude da prihvaćaju rizik i svoje žuvote u Libiji ili Siriji stavljaju na kocku?

Postoji mnogo različitih motiva, ovisno o kojoj je zemlji riječ. Uopće se može reći da mnogi, posebno vehabijski muslimani, vjeruju da moraju pomagati osobama svoje vjere u Siriji – u koju je tako lako doći, za razliku od Pakistana, Afganistana ili Somalije. U Tursku možete iz Europske unije otputovati samo s osobnom kartom. Tu su i drugi motivi, kao što je avantura, ali najvažniji razlog su vjerojatno veoma strašne slike rata Siriji.

Kako objašnjavate činjenicu da ti emigranti sa sobom vode svoje obitelji, žene i djecu?

Da, to je zapravo fenomen koji ne pogađa samo Albance. Mnogo je europskih džihadista koji putuju sa svojim ženama i djecom. U Njemačkoj, na primjer, govore o 20 do 40 žena koje su otišle dolje. Neke ostaju u Turskoj, gdje su sigurne ali čini se da većina prelazi granicu. Postoje područja u Siriji u kojima su džihadisti uglavnom sigurni. Postoji, zatim neka mala infrastruktura, tako da djeca, na primjer, mogu pohađati nastavu. Ali, na kraju krajeva situacija za žene tamo je veoma, veoma opasna, pogotovo zato jer se od siječnja vode jako žestoke borbe između pobunjeničkih grupa.

Parlament Kosova upravo je usvojio zakon kojim se zabranjuje svako sudjelovanje u stranoj vojsci. Mogu li se tako povratnici zakonski goniti?

U većini zemalja postoji takav zakon. U Njemačkoj također. Zabranjeno je služenje vojnog roka u stranoj zemlji. To se sada koristi kao sredstvo protiv povratnika iz Sirije i njihovih pristalica. To je sredstvo kojim možete doći do tih povratnika.

Čovjek se žrtvuje, ali ne za svoju zemlju nego za tamo neki dalek, da tako kažem, apstraktan cilj.

Oni se žrtvuju za ideologiju koju zastupaju. To se može usporediti s odlaskom mnogih europskih komunista tridesetih godina prošlog stoljeća u Španjolsku. Tada su oni imali taj osjećaj, da moraju pokazati solidarnost s ljevicom u Španjolskoj. Vjeruje se da se mora pokazati solidarnost s muslimanima širom svijeta.