Bataclan: patnja preživjelih
13. studenoga 2020
Ljubav prema muzici je Sergea Maestraccisa 13. studenog 2015. u pariškoj koncertnoj dvorani „Bataclan“ mogla koštati života. No glazba mu je u vremenu nakon napada i spasila život.
Neposredno prije napada 66-godišnji glazbenik je počeo pisati pjesme. Od tada sa svojim bendom redovno vježba u studiju u predgrađu Saint - Ouen, sjeverno od Pariza.
Kao i nedavno, kada je jednog prijepodneva pjevao pjesmu „Bataclan“, koja govori o tome kako njegov sin dugo nije mogao zaspati onu večer kada se dogodio napad.
„Osjećao sam se kao meta“
„Glazba mi je pomogla da prođem kroz najgore razdoblje mog života. Bio sam prestravljen nakon napada. Bojao sam se izići iz kuće, voziti bicikl po gradu. Osjećao sam se kao meta“, kaže 66-godišnjak za DW.
„Glazba je bila moj put da izrazim osjećaje i ono što sam doživio. Kada prođeš kroz tako nešto, pomisliš da si za pet minuta izbjegao smrt. Život se zaustavi. A onda opet krene i pomisliš – sada moram živjeti punim plućima!“
Prevladavanja traume uz štafelaj, paletu...
Te večeri i noći u studenom 2015. godine teroristi su u napadima i samoubilačkim bombaškim napadima u Parizu ubili 130 ljudi. 90 žrtava ubijeno je u „Bataclanu“ na koncertu kultnog rock benda „Eagles of Death Metal“.
Od 2015. do danas džihadisti su u napadima u Francuskoj ubili više od 250 ljudi, a tisuće preživjelih nose trajne fizičke i psihičke ožiljke.
Glazba nije jedini instrument kroz koji Serge pokušava prebroditi traumu koju je preživio. Osam kilometara od Saint – Ouena, u pariškom predgrađu Colombes, Serge je iznajmio mali atelje.Ovdje je štafelaj, boje, drvena paleta a na zidovima vise ulja na platnu.
„Slikanje me zaokuplja i odvraća misli od onog što me okružuje“, kaže. „Ponekad slikam po cijeli dan, i onda, u jednom trenutku shvatim da je vani mrak. Dok slikaš prolazi vrijeme, i to pomaže – jer vrijeme liječi sve. Malo po malo noćna mora kroz koju prolaziš nestaje.“
Motivi koje Serge najčešće slika promijenili su se nakon napada – od životnih scena u pejzaže. „Počeo sam slikati trenutke zbog kojih vrijedi živjeti. Htio sam u potpunosti pobjeći od onog kroz što sam prošao.“
Samo se jedna slika razlikuje; slika koju je naslikao odmah nakon napada. Na njoj se vidi francuska zastava s crvenom bojom koja curi niz sliku – kao da Francuska krvari.
Sati koji su se činili kao vječnost
Serge je uspeo na sporedni izlaz pobjeći iz „Bataclana“, odmah nakon što su ispaljeni prvi pucnji. Ali, nekima to nije pošlo za rukom, kao Christopheu Naudinu. Dok su trojica naoružanih napadača držala stotine ljudi kao taoce, on se skrivao u jednoj ostavi u kojoj je bilo natiskano 20-ak ljudi.
Kako bi prebrodio traumu upravo je objavio knjigu „Dnevnik preživjelog iz Bataclana“. U njoj opisuje kako je u prvoj godini nakon napada mnogo izlazio, upoznavao ljude. Ali, kod kuće bi se na njega sručila stvarnost. U drugoj fazi Christophe se uspio odmaknuti od onog što se dogodilo. I na kraju, u trećoj godini nakon napada manje ga je okupiralo ono što se dogodilo u „Bataclanu“, najviše zbog toga što je upoznao svoju novu djevojku Laetitiju.
„Zaista mi je puno pomoglo pisanje umjesto da samo mislim o onom što mi se dogodilo“, rekao je on za DW. „I bilo je dobro da prođem ponovo kroz sve to i napišem knjigu.“
Jači simptomi
Naudinovi posttraumatski simptomi, glavobolja i nesanica, su počeli prolaziti. Ali, ponovo se javljaju sa svakim novim islamističkom napadom. Kao i nedavno kada je u jednom pariškom predgrađu profesoru Samuelu Patyju jedan islamist odrubio glavu zbog toga što je učenicima pokazao karikature proroka Muhameda.
Karikature je 2015. objavio satirični magazin Charlie Hebdo, koji je također u siječnju 2015. bio meta islamističkog napada, u kojem je ubijeno 12 ljudi. Sudski proces mogućim pomagačima je u toku, dok je same napadače policija ubila kratko nakon napada.
Naudin se na neki način identificira s Patyjem, s obzirom na to da je i njegova djevojka također nastavnica .
„Ono što me ne ubije, to me ojača“
Lauren Tigrane Tovmassian kaže da postraumatski stres može potrajati. Ali, glazba i pisanje mogu pomoći. On je psihoterapeut iz Pariza i glavni liječnik na Odjelu za psihotraumu u Centru za mentalne bolesti „Chapelle aux Champs“ pri Sveučilištu UCL u Bruxellesu.
On je liječio pojedine preživjele nakon napada u studenom 2015.
„Pisanje pomaže ljudima da ponovo prođu kroz ono što su doživjeli. Pomaže im da stvore neophodnu distancu kako ih to više ne bi opsjedalo“, rekao je za DW. „A slikanje i glazba ih ponovo povezuje s njihovom kreativnošću. To je važno, s obzirom na to da trauma utječe na ljudsku kreativnost, planove za budućnosti i snove.“
„Ne možeš to jednostavno izbrisati iz sjećanja“
Pa ipak, malo je vjerojatno da će preživjeli u potpunosti zaboraviti to što im se dogodilo, dodaje. „Ne možeš to jednostavno izbrisati iz sjećanja. „Jedini način da napreduješ je da to prihvatiš i uključiš u svoj život. Tada ćeš možda u jednom trenutku moći reći: 'ono što me ne ubije to me ojača‘.“
Serge će se nastaviti baviti pjevanjem i slikanjem – ali ne samo zbog toga što to liječi njegove rane.