Bez pilota znači i - bez zakona?

 Još u listopadu 2010. je Bünyamin E. otputovao u Sjeverni Vaziristan, brdovito područje na sjeverozapadu Pakistana. Nedugo nakon što je stigao na svoje odredište je, zajedno sa nekoliko svojih pratioca, poginuo od rakete ispaljene iz američke bespilotne letjelice.

Bili su poznati radikalni islamistički stavovi Bünyamina E. koji je krenuo za bratom Emrahom u "borbu protiv nevjernika". Ali on, iako stranog porijekla, bio je njemački državljanin, odrastao u Wuppertalu - i ovaj prvi slučaj gdje je žrtva bila Nijemac je otvorio osjetljivo pravno pitanje. Jer u "normalnim" okolnostima, bilo bi samo po sebi razumljivo da njemačko državno tužilaštvo otvori postupak protiv osobe koja je usmrtila njemačkog državljana.

Praktično oruđe za - likvidacije

Sjedinjene Američke Države sve više koriste bespilotne letjelice u borbi protiv terorizma. Ta "borba" se sve više svodi na likvidacije: prema procjenama jedne američke udruge novinara, između 2004. i 2012. je samo u Pakistanu na taj način ubijeno preko 3000 osoba, od toga 800 su bili civili.

Likvidacijom njemačkog državljana - bez obzira na njegove političke stavove, njemačko državno tužilaštvo već pune dvije godine razmišlja kako da riješi ovu pravnu zavrzlamu. Jer počinitelj jest - i nije bio poznat: te letjelice se zovu "bespilotne" samo zato jer pilot ne sjedi u njima.

Zapravo pilot postoji, samo što on upravlja letjelicom iz daljine - u pravilu iz Sjedinjenih Američkih Država. On preko kamera na letjelici vidi što se zbiva, tko je to na zemlji i konačno, taj čovjek s imenom i prezimenom "povlači obarač" rakete koja će usmrtiti osobe na koje je usmjerena. Ali taj pilot u pravilu nosi i uniformu Američkog ratnog zrakoplovstva i napada ciljeve po naredbi vojnog vrha i prema saznanjima obavještajnih službi.

Međunarodno-pravni kaos

Joachen Hippler iz Instituta za razvoj i mir u Duisburgu upozorava kako je time već duboko prijeđena granica "sive zone" u pravosuđu. Problem počinje već činjenicom kako je napad izvršen u Pakistanu, zemlji koja barem u javnosti odbija ovakve akcije američkih snaga: "S jedne strane imamo problem da je izvršen vojni napad na zemlju s kojom se ne vodi rat i već je to kršenje međunarodnog prava."

Ali taj pravnik ukazuje i na očitu činjenicu kako se i ubojstvom osobe koja se tek smatra islamskim ekstremistom "i u SAD i u Njemačkoj argumentira kako je to izvršenje smrtne kazne nad ljudima koje se optužuje, bez da su zbog toga odgovarale pred bilo kojim sudom."

Jer, bivši američki predsjednik George W. Bush je svojim pozivom na "rat protiv terora" uspio suspendirati i američko pravosuđe. Odlukom tog predsjednika, terorizam nije više zločin, nego čin rata - čime su svi teroristi i njihovi sljedbenici "protivničke snage" u oružanom sukobu. Utoliko njihova likvidacija nije pravno, nego vojno pitanje, čak i ako pri tome bude "kolateralnih žrtava", dakle mrtvih civila.

I u ratu ima zakona

Ali i takva definicija obračuna s terorizmom otvara čitav niz nedoumica, ne na kraju zato jer su i sve dosadašnje definicije "rata" polazile od pretpostavke dvije države koje se nalaze u oružanom sukobu. Martin Kahl iz Instituta za mir i sigurnosnu politiku sveučilišta u Hamburgu, podsjeća da tako nema protivnika u uniformi i sa vojnom hijerarhijom i da već i postojećim međunarodnim pravom onda postoji čitav niz ograničenja za likvidaciju takvih "neprijatelja": "Zapravo, ta osoba bi morala biti zatečena u aktivnoj borbi. Najjednostavnije bi bilo da ona ima oružje u ruci i bori se s američkim vojnicima."

U golemoj većini slučajeva likvidacija u Pakistanu, to nije bilo tako. Oni su usmrćeni u civilnim zgradama, u automobilima ili javnom prostoru bez ikojeg američkog vojnika na stotine kilometara udaljenosti. U slučaju Nijemca, Bünyamina E. je opravdanje još upitnije jer je on uopće stigao u Pakistan tek koji dan prije toga.

Gdje je tu granica?

Kahl pak upozorava da ovakve likvidacije nisu samo pravno, nego otvaraju i načelno pitanje kamo se to kreće naša "civilizacija". Amerikanci čak i priznaju kako "čine nešto loše", ali samo kako bi "spriječili još veće zlo". Odgovorni u Pentagonu su uvjereni kako je na taj način likvidiran čitav niz odgovornih u terorističkoj mreži Al Kaidi i da je time smanjena opasnost od novih terorističkih napada.

Ali gdje je tu granica? Amerikancima se veoma dopala takva strategija: u napadu ne ginu američki vojnici, tehnologija je razmjerno jeftina, a i na neprijateljskoj strani pogiba manje nedužnih osoba nego što bi poginuli u "klasičnom" vojnom sukobu. Čini li to i ova ubojstva "za više ciljeve" - opravdanima?

Njemačko državno tužilaštvo još uvijek nije našlo odgovor na to pitanje, makar je ovog travnja na taj način - opet u Pakistanu - likvidiran još jedan njemački državljanin. To je bio Samir H., sin jednog Tunižanina i majke Njemice. Joachen Hippler je pak skeptičan, da li će ovi slučajevi ikad dobiti sudski epilog. Jer ako se i odluče na postupak, njemački organi će se morati obratiti za pomoć američkom tužilaštvu koje bi trebalo utvrditi ime pilota letjelice - i gotovo je nezamislivo da će američko ratno zrakoplovstvo ikad otkriti taj podatak.

Povrh toga, i njemačke istražne organe bi otkrivanje pozadine likvidacije moglo odvesti i u veoma neugodnom smjeru - kod kuće. Naime, kako objavljuju njemački mediji, Amerikanci su dobro znali i za stavove Bünyamina E. i da je on, iz Njemačke i preko Irana, stigao u Pakistan. Čak i tamo se prilično točno znalo, gdje se on nalazi - zahvaljujući njegovom mobitelu. Njegovo kretanje nisu pratile američke službe, nego njemački Savezni kriminalistički ured. On je sve podatke spremno prosljeđivao Amerikancima, a nije isključeno niti da su baš oni rekli i - kamo treba ispaliti raketu.