Bogatima lakše do EU putovnica
19. travnja 2013Novac možda ipak čini sretnim. Primjerice tada kada omogućuje kupnju državljanstva jedne od zemalja članica Europske Unije. Ova je mogućnost posebno popularna i poželjna kod onih koji žele napustiti svoju domovinu, zemlju pogođenu gospodarskom krizom, a putovnica jedne od EU zemalja im omogućuje slobodno i opušteno kretanje, odnosno putovanje. Ograničenja koja su do tada morali poštivati, posjedovanjem novog državljanstva automatski nestaju. Osim toga, EU putovnicom je i puno jednostavnije u Europi sklapati poslove.
Ukoliko netko želi postati državljaninom Cipra ubuduće u ovoj zemlji mora investirati tri milijuna eura. Tako je barem najavio predsjednik ove zemlje, Nikos Anastasiades, u nedjelju (14.4.) na susretu gospodarstvenika u južnociparskom gradu Limassolu. On je time prije svega želio privući ruske ulagače, budući da je itekako svjestan gubitaka koji bi nastali kao posljedica pružanja financijske pomoći Cipru iz Bruxellessa. I do sada je već bilo moguće „kupiti“ ciparsku putovnicu – zainteresirani su morali u uložiti najmanje 15 milijuna eura u zemlju na pet godina.
Pravila poput ovog su prema mišljenju Jana Philippa Albrechta „neprimjerena“. Ovaj zastupnik njemačke stranke Zelenih u EU parlamentu zastupa ideju o zajedničkoj, jedinstvenoj politici useljeništva za čitavu Europsku Uniju. „Mislim da je u osnovi vrlo upitno kada EU zemlje svoje državljanstvo dijele bez nekih jasnih smjernica. Osim toga, veliki broj ljudi koji već živi u jednoj zemalja Unije, čeka na dodijelu državljanstva. Pravila ove dodijele morala bi biti za sve ista“, kaže Albrecht u razgovoru za Deutsche Welle.
Putovnica prilikom kupnje kuće
No, za sada u različitim zemljama Unije, postoje i različita pravila i zakoni po pitanju useljenja. Tako je primjerice u Irskoj do 2001. godine putem investicija u zemlji bilo moguće na relativno jednostavan način doći i do državljanstva. U međuvremenu je međutim tako da ulaganja od oko 500.000 eura u neki javni projekt na području obrazovanja, zdravstva, umjetnosti ili sporta, jamče samo dobitak boravišne dozvole.
U Portugalu je dozvola za useljenje povezana s kupovinom nekretnine a slično bi ubuduće trebalo biti i u Španjolskoj. Ova zemlja planira uvesti pravilo prema kojem će netko moći dobiti boravišnu dozvolu primjerice kupovinom nekretnine u vrijednosti od najmanje 160.000 eura. Ukoliko netko želi postati mađarskim državljaninom, mora samo kupiti određeni broj državnih obveznica – to su do sada već učinili mnogi iz Indije, Rusije i Kine.
Od svih europskih zemalja, Austrija se nalazi na prvom mjestu onih koji sasvim otvoreno reklamiraju mogućnost dobivanja putovnice za bogate. Ovdje je zakonski odobreno dobivanje državljanstva onima koji su „do sada činili te koji će i ubuduće činiti mnogo toga što stoji u interesu Republike Austrije“. Prema izvješćima medija, austrijske putovnice su prema ovim kriterijima već dobili jedan saudijski hotelijer i ruska operna pjevačica Anna Netrebko.
„Kupljena putovnica“ je samo izuzetak
Prema mišljenju Dietricha Thränharda, profesora sa Sveučlišta Münster i stručnjaka za politiku useljeništva , ovakve prakse pojedinih zemalja ne štete Europskoj Uniji. Ionako, kako kaže, je broj onih koji na ovakav način dolaze do putovnica zemalja EU-a vrlo nizak. 2012. godine u Austriji nitko nije dobio putovnicu prema „posebnim zaslugama“. Godinu dana ranije, austrijsko državljanstvo su na ovakav način stekle 23 osobe.
Kako kaže ovaj profesor, sve zemlje Europske Unije bogatijima i bolje obrazovanima lakše i brže otvaraju vrata nego onima koje je siromaštvo i nužda dovelo u ove zemlje. „Ukoliko pokušavate spriječiti ulazak siromašnih, takoreći onih koji su „ekonomski bezvrijedni“, tada cijela stvar ima sličan karakter kao i kupovina putovnica na Cipru“ kaže Thränhard. No, po pitanju uvođenja jedinstvene politike useljenja u EU, za sada se vjerojatno neće ništa promijeniti. „Pitanja i uvjeti dodijele državljanstva, trenutno se još uvijek rješava na nacionalnoj razini. Znači, svaka EU zemlja odlučuje sama. Na razini Unije, o tome se za sada ne razgovara. A to je prema mom mišljenju – pogrešno“, zaključuje Dietrich Thränhard.