1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Butan - zemlja sreće

22. kolovoza 2009

Druk Gyalpo - kralj Zmaj Peti, odnosno, Jigme Khesar Namgyel Wangchuck, kvalitetu života svojih stanovnika ne mjeri kao ostali, prema bruto domaćem proizvodu ili visini mjesečnih plaća, već prema osjećaju njihove sreće.

https://p.dw.com/p/JFwS
Butanski kralj Jigme Singye Wangchuk, svojem narodu sreću jamči zakonom
Butanski kralj Jigme Singye Wangchuk, svojem narodu sreću jamči zakonomFoto: AP

Zemlja tišine, budizma i kraljeva – to je Butan, mala zemlja u brdima Himalaje u kojoj okruženi Indijom i Kinom i relativno odsječeno od svijeta, mirno živi oko 700.000 ljudi.

Politička situacija u kojoj žive kao i njihovo materijalno stanje, ljudska prava i slično – teme s kojima ostale zemlje u Aziji kad-tad stignu na naslovne stranice svjetskih medijskih kuća, rijetko su kada tema interesa kada je riječ o Butanu. Pa ipak, ovu malu zemlju karakterizira nešto sasvim posebno.

Obrazovanje u Butanu važnije je od novaca
Obrazovanje u Butanu važnije je od novacaFoto: DW

Sreća zajamčena Ustavom

Da se Butan razlikuje od ostalih zemalja, primjećuje se ako se zaviri u Ustav ove zemlje u kojem jasno i glasno stoji da „Svaki građanin ima pravo na sreću“.

Kvaliteta života podanika Zmaja Petog ne mjeri se prema njihovom materijalnom stanju, prema broju nezaposlenih ili visini mjesečnih dohodaka, već prema tome da li su i koliko sretni. „Za razliku od primjerice Nijemaca, koje se stalno bombardira vijestima kojekakvih nesreća, otmica brodova i sličnog i koji se neprekidno brinu i bore za rast gospodarskog razvoja, stanovnici Butana, imaju druge prioritete“, kaže ekonomist Tobias Pfaff, sa Sveučilišta u Münsteru, a koji je u Butanu proveo šest mjeseci.

Budistički redovnici
Budistički redovniciFoto: AP

Djeca i obrazovanje važniji od novaca

„Butancima su teme obrazovanja, odgoja djece, zdravlja te prije svega, održavanja tradicije svoje zemlje, najviši prioriteti. Isto tako, njima je zaštita okoliša važnija od samih prihoda iz turizma, što se oslikava u cijenama ulaznih, turističkih viza koje je doista teško uopće dobiti“, objašnjava Pfaff.

No, to nije sve. Butan je do unazad nekoliko godina bila jedna od najizoliranijih i najzatvoreniji zemalja svijeta. Tek se u posljednje vrijeme ova mala zemlja, čije se stanovništvo sastoji uglavnom od autohtonih Butanaca, Nepaležana i izbjeglica iz Tibeta, polako i oprezno počela otvarati prema posjetiocima sa Zapada kao i turistima iz susjednih azijskih zemalja. Isto tako, tek u zadnjih nekoliko godina se na butanskoj televiziji mogu vidjeti i strani programi – što se, prema mišljenju Tobiasa Pfaffa - „ takodjer pozitivno odražavalo na osjećaj sreće i zadovoljstva stanovnika zemlje u brdima Himalaje“.

Hoće li i nove generacije Butanaca biti jednako sretne kao one stare?
Hoće li i nove generacije Butanaca biti jednako sretne kao one stare?Foto: Sabine Harter

Zapadnjački materijalizam kvari sreću

„Poznato je da mogućnost usporedbe uveliko utječe na osjećaj osobne sreće“, kaže Pfaff i dodaje da "u trenutku kada primjetimo da drugi imaju, odnosno, posjeduju više nego mi, tada nam više ono što nam je do nedavno bilo dovoljno, više neće biti. Isto tako, ako vidimo da drugi imaju manje nego mi sami, tada ćemo se u pravilu osjećati bolje“.

I to je upravo ono što se trenutno događa u Butanu. Hoće li spomenuti članak u Ustavu ove zemlje ubuduće biti tek neostvarena želja najmlađeg kralja na svijetu, vidjeti će se tek za nekoliko godina. Opasnost u svakom slučaju postoji. No, kako kaže Tobias Pfaff, " bila ona zagarantirana Ustavom ili ne, svoju sreću na koncu, svatko mora pronaći sam".

Autor: Anja Koch / Željka Telišman

Odg. ured: Goran Prokopec